TKO JE OVDJE LUD???

utorak, 30.10.2007.

Hrvatski ratnici.

Prihvaćanjem kršćanske vjere, Hrvati su potpisali 680. proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obećali papi; da ni s kim neće prvi zaratiti, da tuđe zemlje neće osvajati, nego da će samo svoje braniti.

O tom ugovoru, bizantski car Konstantin VII. zapisao je sljedeće: "Ovi pokršteni Hrvati ne ratuju rado izvan granica svoje zemlje, jer su dobili neko proročanstvo ili zapovijed od rimskoga pape Agatona, koji je u doba cara Heraklija, cara Romeja, poslao svećenike i pokrstio ih. Nakon što su primili kršćanstvo, Hrvati su dali potpisanu obvezu i neopozivu zakletvu sv. Petru, da nikada neće s oružjem provaliti u tuđu zemlju, nego da će živjeti u miru sa svima koji to žele, primivši za uzvrat od rimskoga pape ovaj blagoslov: 'Ako bi ikada neki drugi narodi navalili i poveli rat na zemlju Hrvata, neka za njih ratuje i zaštiti ih Bog Hrvata, a pobjedu im donese Petar, Kristov učenik'." I doista možemo biti ponosni jer u slavnoj i dugoj hrvatskoj povijesti, Hrvati nikada nisu bili osvajači na tuđe zemlje, nego su uvijek bili i ostali "svoj na svome" i "svoj za svoje".

Turski filozof Kjafija u svojoj knjizi "Nizam ul Alem" ("Uredba svijeta") piše o Hrvatima kao idealnim ratnicima i junacima koji preziru kukavice, te savjetuje svojim Turcima da se od Hrvata nauče ratnom umijeću ukoliko žele pobjeđivati. Turci su pored hrabrosti osobito cijenili i hrvatski viteški duh, koji nikada neće povrijediti nenaoružanog ili zarobljenog neprijatelja, a dano obećanje će uvijek ispuniti.

Hrvatski ratnici su zbog velike hrabrosti i sjajnog ratnog umijeća bili veoma traženi od mnogih europskih vladara, koji su organizirali specijalne jedinice hrvatskih ratnika u sklopu svoje vojske. Tako je u 30-godišnjem ratu (1618.-1648.) na zahtjev kardinala Richelieua, vitez Bonnet ustrojio od hrvatskih jahača lako francusko konjaništvo. Francuski kralj Luj XIII. dao je osnovati gardu "Royal cravatos" koju su činili Hrvati koji su nosili marame oko vrata, po čemu su kasnije kravate i dobile naziv, a početkom 19. st. osnovana ja "Regiments croats". Maršal Marmont zabilježio je izjave vojskovođe i cara Napoleona I. koji je rekao: "Ja nikada nisam imao hrabrijih i boljih vojnika" i "Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet". Friedrich Veliki je pak rekao da su Hrvati nenadmašivi majstori ratovanja.

Naša slavna i krvlju ispisana hrvatska povijest nikada neće zaboraviti hrvatske junake, čijoj su se hrabrosti, ratnom umijeću i viteškom duhu divili i čudom čudili svi, pa i sami neprijatelji. Ni dan danas, povjesničari i vojni stručnjaci ne mogu shvatiti a pogotovo objasniti, kako su cesto puta u vrijeme turskih osvajanja, ponekad i preko 100 puta brojčano slabiji Hrvati uspijevali razbiti neprijatelje. Ovdje su navedeni samo neki od najpoznatijih, ali prisjećajući se njih mislimo i na sve ostale, imenima znane i neznane hrvatske junake koji su dali najveće žrtve za Hrvatsku i hrvatski narod, kao i za kršćansku Europu. Najveće priznanje Hrvati su dobili god. 1519. od pape Lava X. (Giovanni Medici), koji je našem narodu dao zasluženi naslov "Predziđe kršćanstva" ("Antemurale Christianitatis").

___________________________________________________________

Senjski kapetan i kliški knez Petar Kružic


Iskusni i hrabri ratnik Kružic, najviše se je proslavio sjajno braneci Klis punih 15 godina. Tako je god. 1524. turski vojvoda Mustafa potpuno opkolio Klis, koji se usprkos nestašici hrane i pitke vode hrabro branio. Srecom, prije opsade kapetan Kružic je otišao u Senj gdje je skupio 1500 pješaka i 60 konjanika, s kojima je ploveci samo nocu došao i iskrcao se 10. travnja kod Solina. Odmah su krenuli prema Klisu, te su iznenadili i potpuno razbili nekoliko tisuca turskih vojnika. Zbog sjajne pobjede kralj Ludovik je darovao kaštel Breznicu kapetanima Petru Kružicu i Grguru Orlovcicu.

Usprkos uspješnim obranama i pobjedama Klis nije imao predaha, a nakon bitke na Mohackom polju god. 1526. i pada Obrovca zapoceli su teški dani za okruženi grad,.

Turci su stalno vrebali i kružili poput strvinara, a 4. lipnja 1532. u vrijeme izbivanja kapetana Kružica koji je otišao po pomoc, velika turska vojska je pod vodstvom Mlecanina Nikole Querinija uspjela preko izdajnika zauzeti Klis. Medutim ubrzo je Kružic sa svojih 2000 ratnika doplovio iz Ancone i s lakocom oslobodio Klis, a 18. rujna uspio je osvojiti i manju tursku utvrdu u Solinu. Kapetan Kružic je savjetovao kralju Ferdinandu da iskoristi tu pobjedu tako da sagradi utvrdu na solinskom polju, ali od toga nije bilo ništa. U to doba su i Mlecani stvarali probleme želeci zauzeti Klis, ali papa Klement VII. i papa Pavao III. su doista lijepo pomagali Kružica, tako da je i sam sultan Sulejman izjavio da je Klis "papinski grad".

Nakon još nekoliko bezuspješnih pokušaja god. 1535. Turci su probali osvojiti Klis izdajom. Tako su podmitili uskoka Matu Tvrdosalica kojih ih je pustio u grad na zadnju noc poklada, ali je o svemu prethodno obavijestio svoje uskoke koji su im tako pripremili "lijepo" i nezaboravno iznenadenje.

Krajem kolovoza god. 1536. skupila se velika turska vojska koja je obnovila utvrdu u Solinu i izgradila još dvije kako bi potpuno ogradila Klis i tako ga prisilila na predaju. Kliška posada se je kao i uvijek hrabro i junacki branila, a kad je u ožujku god. 1537. stigla pomoc s mora, 3000 njemackih vojnika kralja Ferdinanda i 700 talijanskih vojnika koje je poslao papa Pavao III., zajedno su navalili predvodeni kapetanom Kružicem i njegovom vojskom, te su uspjeli razvaliti dvije turske utvrde. Provaljujuci u posljednju utvrdu, iznenada se pojavio Murat-beg sa svojih 2000 vojnika koji su navalili na kršcane divlje urlajuci, pa su talijanski i njemacki vojnici misleci da Turaka ima puno više nego njih stali bježati prema obali. Hrabri Kružic je pokušavao zaustaviti i smiriti redove kršcanske vojske, ali sve je bilo uzalud. Nije bilo druge, pa su on i njegovi ratnici tražili spas povlaceci se prema obali gdje su bile kršcanske lade. Nažalost, Kružic koji je medu zadnjima došao do obale nije se uspio izvuci. Ubrzo su ga opkolili bijesni Turci, a neustrašivi kapetan je junacki poginuo skupo prodajuci svoju glavu.

Kako su Klišani ostali bez izvora vode i svoga kapetana koji je svojim junaštvom pronio glas o Hrvatskoj širom kršcanskog svijeta, nije bilo druge nego prihvatiti ponudu Turaka koji su im obecali slobodu ako im mirno prepuste grad. Tako je Klis 12. ožujka, na blagdan sv. Grgura 1537. došao pod tursku vlast. Gradani grada Klisa su se raselili na sve strane, a mnogi uskoci su otišli u Senj, odakle su nastavili ratovati protiv Turaka.
___________________________________________________________

Hrvatski ban Petar Berislavic


Kraljev kancelar i vesprimski biskup, Trogiranin Petar Berislavic postaje banom god. 1513., te odmah odlucno ide braniti domovinu. Nakon što je od svog velikog prijatelja pape Lava X. primio novcanu pomoc od 50 000 dukata, ban se vraca u Hrvatsku da organizira hrvatske ratnike za boj. Kako su u to vrijeme nakon kratkog zatišja Turci zapoceli s novim valom navala prodiruci još dublje u ranjenu Hrvatsku, ban je morao na brzinu skupiti vojsku, te krenuti u akciju.

Na Veliku Gospu 15. kolovoza god. 1513. Petar Berislavic izvodi vojne manevre, a Turci kopaju rovove kod Blinje misleci da je banova vojska velika. Medutim nakon što je turska ophodnja otkrila da je kršcanska vojska brojcano mnogo slabija od njihove, oni krecu u navalu. Dana 16. kolovoza odigrala se velika bitka koja je završila velikom pobjedom hrvatskih vojnika kod Dubice na Uni. Turci su doživjeli strašan poraz, mnogo ih je poginulo u boju, a mnogi su se pri bijegu utopili u Savi i Uni. Pretpostavlja se, da je tada izgubilo živote oko 4 000 do 7 000 turskih vojnika. Medu poginulima bilo je i cetvero turskih vojvoda, dok je peti bio zarobljen te je zajedno s ostalim zarobljenicima poslan kao dar kralju Vladislavu.

Sjajne vijesti o velikoj hrvatskoj pobjedi brzo su se procule po svim kršcanskim zemljama. O hrabrom junaku i slavnom ratniku banu Petru Berislavicu mnogo se je pricalo, a na Božic mu je papa Lav X. osobno darovao blagoslovljeni mac i klobuk. Uz duhovnu i moralnu potporu napacenom hrvatskom narodu, papa Lav X. (Giovanni Medici) je jedini koji je obilno pomagao u novcu, hrani, oružju i drugim materijalnim dobrima. Takoder je pisao poslanice svim vladarima tadašnje kršcanske Europe moleci ih da pomognu iscrpljenoj Hrvatskoj i njezinom banu.

Ban Berislavic uspješno je ratovao protiv Turaka sedam godina. Jednu od najvecih pobjeda ostvario je god. 1518. kad je razbio Turke kod grada Jajce kojem je donio opskrbu. Troškove za bansku vojsku podmirivao je uz pomoc hrvatskog sabora, pape Lava X., a cesto **** je i sam prodavao i zalagao svoje posjede i imovinu.

U planini Plješevici, negdje izmedu Korenice i Bihaca na Uni, ban je sa svojih 300 ratnika razbio i natjerao 800 turskih vojnika u bijeg. Prigodom potjere ban je zaostao zajedno sa svojom dvojicom mladih pomocnika zbog nezgode s konjem. Baš kad su riješili problem s konjem, na njih je iznenada navalilo oko 60 Turaka. Ban Petar Berislavic rekao je svojim pomocnicima da bježe, te je sredivši nekoliko Turaka s macem u ruci junacki poginuo. Bilo je to 20. svibnja 1520. a opca žalost za banom kojeg su Hrvati voljeli kao oca zavladala je u Hrvatskoj, te širom Europe. Nekoliko sati nakon banove pogibije, papa Lav X. imenovao je hrabrog Petra Berislavica kardinalom, ne znajuci da je on mrtav.
___________________________________________________________

Diplomat i vrhovni kapetan Nikola Jurišic


Deset dana prije nego što ce postati kralj, Ferdinand I. imenovao je Senjanina Nikolu Jurišica za vrhovnog kapetana i savjetnika, koji ce uspješno i mudro obavljati diplomatske i vojnicke poslove sve do svoje smrti 1545.

Svojim junaštvom Jurišic se je proslavio god. 1532., kad je sa 700 Hrvata obranio Kiseg i tako zaustavio 140 000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Bec. Turci koji su mogli mirno proci pored malenog grada i tako iznenaditi tada još nespremne Ferdinandove vojnike, strašno su se prevarili kad su mislili da ce Kiseg biti lagan plijen.

Nikola Jurišic je sa svojih 28 lako i 10 teško naoružanih konjanika trebao odjahati za Bec i tamo se pridružiti glavnoj vojsci. Medutim kad je vidio mnoštvo djece, žena i staraca koji su došli potražiti spas u gradskim zidinama, odlucio je ostati i braniti narod. Nakon što je Jurišic sastavio od seljaka i gradana malu posadu od 700 ljudi, poslao je pismo Ferdinandu I. u kojem je napisao: "Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da cu ga spasiti, nego samo da koji casak neprijatelja zabavim i tako kršcanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvecoj smrtnoj pogibelji."

Prva tri dana Turci su neprekidno topovima gadali Kiseg, a 13. kolovoza zapoceli su s mnogobrojnim jurišima sa svih strana. Branitelji nisu gubili prisebnost ni kad su ih Turci nekoliko **** dovodili u "mat poziciju", nego su se hrabro i cudesno branili. Nakon odbijenog dvanaestog juriša 28. kolovoza, hrvatski junak opet šalje Ferdinandu pismo i piše:" Od naših 700 oružanih zemljaka vec je polovica poginula; od pušcanog praha, što sam ga za 300 forinti kupio, imam još jednu centu. Samo Božja milost cuva nas; budi ona milostiva mojoj duši."

Poslije dvanaestog juriša, turski glasnici su tri **** dolazili s nagodbama da se grad mirno preda, ali hrabri Jurišic im je slao tako drske i cinicke odgovore, da je sultan Sulejman ludovao od bijesa i muke. U 13. jurišu poginulo je još 60 hrabrih branitelja, a ranjeni Jurišic se s ostatkom posade pripravio za posljednji boj. U trenutku nove turske navale na gradske zidine, starci, žene i djeca su stali plakati i zapomagati, a umjesto da udu u grad Turci su poceli bježati. Kasnije su pricali da su pobjegli zbog nekog konjanika s vatrenim macem koji ih je tjerao sa zidina. I dok su tako na smrt prestrašeni Turci govorili da je Jurišic u savezu sa Sotonom, Hrvati su slavili i zahvaljivali sv. Martinu što ih je spasio od sigurne smrti.

Sam Nikola Jurišic napisao je Ferdinandu kasnije: "Moj pušcani prah bio je vec posve potrošen; što je od mojih ljudi ostalo na životu, vec je svu volju izgubilo, te se ne bi mogao ni jedan sat više braniti." 30. kolovoza god. 1532. razocarani Sulejman je sa svojom iscrpljenom vojskom otišao s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišicu grad Kiseg.
___________________________________________________________

Hrvatski ban Nikola Šubic Zrinski


Jedan od najvecih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti, N. Š. Zrinski ratovao je protiv Turaka još od svoje rane mladosti. Prošao je kroz mnogobrojne okršaje, a prvi put se je proslavio god. 1542. kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Gradani i suvremenici su naveliko slavili njegovo junaštvo, govoreci da ga je sam Bog poslao. Zbog njegovog junaštva i Jurišiceve potpore, kralj Ferdinand ga je 24. prosinca 1542. izabrao za hrvatskog bana.

Za vrijeme svoga banovanja, Zrinski je spasio "ostatke ostataka" hrvatskog kraljevstva od sigurne propasti. Uspješno je ratovao i dobio velik broj bitki. God. 1556. N. Š. Zrinski se odrekao banske casti, te je savjetovao kralju Ferdinandu da postavi Petra Erdedija za novog bana. Kralj Ferdinand je teška srca ispunio zahtjev Zrinskog, ali mu je ipak udovoljio i otpustio ga je u najvecoj milosti imenujuci ga pritom meštrom kraljevskih tavernika.

Godine 1566. sultan Sulejman II. krece s preko 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da osvoji Bec i potom citavu Europu. Tako Sulejman II. dolazi do grada Sigeta da sredi "stare racune" sa sigetskim kapetanom. Zrinski je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2 500 ratnika koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obecaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim rijecima: "Ja Nikola knez Zrinski obecavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu velicanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada necu ostaviti, nego da cu s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!"

Opsada je pocela 5. kolovoza i trajala je punih pet tjedana. Kako se je sigetska posada junacki branila i pri tom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolovic poslao je Zrinskom strjelicu s pismom u kojem mu je obecao da ce mu darovati citavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Medimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, madarskom i njemackom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa ce ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoc, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.

Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseci teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman II. je iznenada umro 4. rujna, ali vezir Mehmed Sokolovic vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad Turci su ocekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junacki poginuli "skupo prodajuci" svoje živote.

To junacko djelo Zrinskog ili kneza Mikule kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje citave tadašnje Europe koja ga je nazvala novim "Leonidom". Cetvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a medu njima su bili necak N. Š. Zrinskog Gašpar Alapic, te komornik Franjo Crnko koji je kasnije na hrvatskom, njemackom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu. Kako su iscrpljeni Turci izgubili preko 30 000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Bec i Europu.

Nikola Šubic Zrinski, "stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog" zauvijek je ostao živjeti u hrvatskim srcima, a danas ga osim nas Hrvata i Mađari smatraju svojim nacionalnim junakom.
___________________________________________________________

Hrvatski ban Toma Erdody


Pocetkom god. 1584. hrvatskim banom imenovan je 26-godišnji grof Toma II. Erdody (Erdedi), sin Petra II. Erdedija hrvatskog bana od god. 1556. do 1567.

Odmah na pocetku svog mandata 26. listopada god. 1584. , ban Erdedi i general hrvatske krajine Josip Jošt Thurn su kod Slunja sa samo 2030 ratnika (1330 konjanika i 700 pješaka) iznenadili i strahovito razbili 9000 Turaka (8 400 konjanika i 600 pješaka). U slavnoj i sjajnoj pobjedi u "dolini Mocila kod Slunja" poginulo je oko 2 000 do 4 000 Turaka i samo nekoliko kršcanskih ratnika. U boju u kojem je oslobodeno nekoliko tisuca zarobljenog naroda i osvojeno mnogo ratnoga plijena, posebno su se proslavili ban Erdedi, grof Thurn i Purgstaller.

Ban Erdedi nastavlja s nizom sjajnih pobjeda, pa je s malim brojem ratnika (500 konjanika i 500 pješaka) 6. prosinca god. 1586. razbio Ali-begovu vojsku (3000 konjanika i 500 pješaka) kod Ivanica. Kad je god. 1587. medu mocvarama kod Kacsorlaka i Juraj Zrinski sa svojim ratnicima teško porazio i na drugi svijet poslao oko 2000 Turaka, prestale su na neko vrijeme turske navale na Hrvatsku. Tom prigodom je Juraj Zrinski zarobio oko 1000 Turaka i ulovio sjajan plijen od oko 1100 konja.

12. kolovoza god. 1591. ban Erdedi je oslobodio grad Moslavinu, a Ali Hasan-paša je ludovao od bijesa jer nikako nije mogao izaci na kraj s hrvatskim banom koji mu je stvarao velike probleme i gubitke. Medutim god. 1592. u bici kod Bresta kršcanska vojska je doživjela težak poraz, a sam ban Toma Erdedi je potamnio svoju slavu neslavnim bijegom. Medutim vec iduce godine u ljeto 1593. ban Erdedi se je iskupio. Naime, Hasan-paša je sa svojih 15 000 vojnika opet navalio na grad Sisak, a Erdedi je odmah skupio 2 400 svojih ratnika. Nakon što su im se pridružili karlovacki general Andrija Auersperg i vojvoda Rupreht Eggenberg s lakim konjaništvom, strijelcima i husarima, kršcanska vojska je imala oko 5 000 vojnika. I dok su se neki casnici dvoumili navaliti na nekoliko **** brojcano jace Turke, Erdedi i Auersperg su odlucno zagovarali navalu govoreci: "Ne gledajmo na broj neprijatelja, Bog ce nam pomoci!".

I doista uz Božju pomoc, kršcanska vojska je predvodena banom Erdedijem strahovito razbila tursku vojsku, koja je što u boju što u rijeci Kupi izgubila oko 10 000 vojnika, a sam Hasan-paša se je s 12 najistaknutijih turskih begova pri bijegu utopio u rijeci Kupi. Velika i sjajna pobjeda god. 1593. kod Siska koja je bila prekretnica u ratu Hrvata s Turcima, oduševila je cjelu kršcansku Europu. Papa Klement VII. pohvalio je pobjednike posebnim pismom, a španjolski kralj Filip II. je odlikovao hrvatskog bana Erdedija imenujuci ga vitezom reda "sv. Spasitelja". 15. svibnja 1595. Erdedi se je povukao s banske dužnosti, te je nastavio uspješno ratovati protiv Turaka sve do svoje smrti god. 1624.
___________________________________________________________

Hrvatski ban Nikola Zrinski


Hrvatski ban od god. 1647. do 1664. Nikola Zrinski uspješno je ratovao protiv Turaka, te je sudjelovao i u 30-godišnjem ratu. Takoder je bio mudar politicar i intelektualac koji je napisao knjigu lirike i junacko-romanticni ep "ADRIAI TENGERNEK SYRENAIA" u 15 pjevanja o svom pradjedu N.Š. Zrinskom.

Povijest Zrinskih bila je obilježena neprestanim ratovanjima protiv Turaka. Ban Nikola Zrinski je zajedno sa svojim bratom Petrom uspješno ratovao protiv turske vojske, i dok ih je Europa slavila, nesposobni Leopold ih je stalno opominjao da ostave Turke na miru i "poštuju primirje". God. 1660. N. Zrinski je držao u "mat poziciji" tursku utvrdu Kanižu, ali je dobio zapovijed da mora zaustaviti i povuci svoje ratnike. Ljut i razocaran povlaci se u Cakovec, a malo poslije bez dopuštenja beckog dvora daje izgraditi utvrdu Novi Zrin na ušcu Mure.

God. 1663. ban Nikola je odbio tursku navalu na Štajersku, dok je njegov brat Petar pobijedio Turke kod Rakovice i kod Otocca. Na pocetku god. 1664. mudrom i razradenom ratnom strategijom Nikola Zrinski je uništio više turskih uporišta, te je provalio sve do grada Osijeka gdje je spalio 2 km dugi drveni Sulejmanov most kojim su Turci prodirali u Europu. Zbog velikih i sjajnih pobjeda španjolski kralj Filip IV. dao je N. Zrinskom red "viteza zlatnog runa", a francuski kralj Luj XIV. imenovao ga je svojim "pairom" i nagradio s 10 000 talira.

God 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod sv. Godharda, ali tu pobjedu nije iskoristio Leopold I. nego je sklopio sramotni Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do pocetka rata osvojili, a kako im je Bec podlom politikom onemogucio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vode udruže, te da ostvare svoja prava pobunom. Kako je tada Luj XIV. bio u sukobu s beckim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora o suradnji od koje na kraju nije bilo ništa. 18. studenog 1664. Nikola Zrinski je pod nejasnim okolnostima poginuo u lovu, a njegovom smrcu ubrzo dolazi do potpunog raspada hrvatsko-ugarskog saveza.
___________________________________________________________

Hrvatski ban Petar Zrinski


Nakon smrti Nikole Zrinskog hrvatskim banom postaje njegov mladi brat Petar, ali službeno tek god. 1668. zbog raznoraznih politickih kalkulacija beckog dvora. Petar Zrinski je takoder bio veliki ratnik koji se je proslavio u mnogim bitkama, a osobito; kad je s 300 hrvatskih ratnika razbio Deli-pašu Badanjkovica i njegovih 1 400 vojnika, te kad je sa svojih 2 500 ratnika razbio Ali-pašu Cengica i njegovih 10 000 vojnika. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra "štitom kršcanstva i strašilom Turaka".

Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je zapoceo njegov brat Nikola, pa se je tako povezao s glavnim madarskim vodama. Kad je god. 1666. umro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez se potpuno raspada zbog razlicitih ideja i nacina vodenja urote.

Ubrzo je i becki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareci za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz god. 1102., sve saznao zahvaljujuci izdajom iz urotnickih redova. Tako su nakon dugotrajne istrage u Beckome Novom Mjestu, 30. travnja 1671. bili osudeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te F. Nadasdy i E. Tatenbach, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te citave Europe. Nakon toga su becki strvinari potpuno opljackali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i neki mletacki poslanik zapisao: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živuceg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj."

God. 1907. "braca hrvatskog zmaja" su pronašli kosti hrvatskih mucenika Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana, a god. 1919. hrvatski rodoljubi su njihove ostatke prenijeli i sahranili u zagrebacku katedralu.
___________________________________________________________

fra. Luka Ibrišimovic i svecenik Marko Mesic


God. 1683. na posljednjem pohodu na Hasburšku Monarhiju, veliki vezir Kara Mustafa je sa svojih 200 000 vojnika uspio doci do Beca kojeg je 2 mjeseca opsjedao. Medutim 12. rujna poljski i njemacki vojnici su stigli u pomoc, te su strahovito razbili tursku vojsku. Velika pobjeda ohrabrila je ostale narode i njihove vladare, a na poticaj pape, Hasburška Monarhija, Venecija i Poljska sklopile su savez "sv. Lige" s ciljem konacnog oslobodenja od Turaka.

I dok je carska vojska oslobadala Madarsku, a hrvatska banska vojska Hrvatsku, dizao se narod na oružje da konacno sredi ljute neprijatelje. Tako je ustanak u Slavoniji pokrenuo franjevac Luka Ibrišimovic koji je o situaciji na terenu pisao zagrebackom biskupu Mikulicu, pa u pismu od 24. veljace god. 1688. piše: "Nalazimo se u krajnjoj životnoj opasnosti, jer, neprijatelj se okuplja u Gradiški u sve vecem broju i svim silama radi na tome da odavde protjera carsku vojsku. Ako dode, protjerat ce je doista, jer ta vojska ne radi da sacuva ove krajeve nego da rastjera jadni kršcanski svijet, koji je toliko rastjeran da mu, ostane li ovdje, ne preostaje drugo, nemajuci nikakvih sredstava za život, ili da se Turcima preda ili da skapa od gladi. Inace, to se nije trebalo dogoditi jer je hrane prikupljene od seljaka i zaplijenjene od Turaka ostalo obilno. Zbog nemarnosti vojnika cami u turskom ropstvu do 2 000 bijednih kršcana obaju spola..."
12. ožujka god. 1689. na brdu Sokolovcu kod Požege, fra. Luka je s narodnom vojskom razbio Turke, te je tom prigodom dobio nadimak Sokol. Fra. Luka i njegova narodna vojska odigrali su veliku ulogu u oslobodenju Slavonije. Slavonija je oslobodena god. 1691. a fra. Luka je odmah organizirao naseljavanje opustošenih krajeva i gradnju crkvi.

Kao što je u Slavoniji fra. Luka organizirao i dignuo narod na ustanak za konacno oslobodenje od Turaka, tako je god. 1689. uz pomoc svecenika Marka Mesica, banska i granicarska vojska oslobodila Liku i Krbavu.
___________________________________________________________

Hrvatski ban Josip Jelacic


Jedan od najvecih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti Josip Jelacic, roden je 16. listopada god. 1801. u Petrovaradinu. Zbog svojih kvaliteta i sposobnosti brzo napreduje, pa je tako 1837. dobio cin bojnika, a 1841. cin pukovnika glinske regimente. God. 1848. zbog opasnosti madarske revolucije i njezine ideje o stvaranju jedinstvene nacije s ciljem da se Hrvatska "pomadari", Narodna skupština je izabrala Jelacica za hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske na veliko zadovoljstvo svekolikog hrvatskog naroda.

Ban Jelacic je odmah po svom imenovanju izdao proglas o ukidanju kmetstva na sveopce oduševljenje cijele Hrvatske. Madari i njihove sluge "madaroni" nisu se mogli pomiriti s cinjenicom da je Hrvatska dobila za vodu pravog hrvatskog rodoljuba, pa su se služili svim sredstvima i podvalama da unište i ocrne bana u ocima beckog dvora i hrvatskog naroda. Ban Jelacic se je zalagao da se spor s Madarima riješi mirnim putem, ali kako su svi hrvatski zahtjevi bili odbijeni i kako su iz Pešte dolazile drske i bahate prijetnje poput: "Medu nama samo mac može odluciti!", nije bilo druge nego oružanim putem slomiti i uništiti ratobornu politiku madarskog ekspanzionizma.

Nakon pismene podrške J.J. Strossmayera i pisma od 4. rujna u kojem mu kralj vraca sva dostojanstva i casti, uz ispriku: "Mene je na to svrgnuce navelo podmetanje Vaših neprijatelja...", ban Jelacic skuplja vojsku u Varaždinu, te 7. rujna izdaje proglas u kojem objavljuje rat peštanskoj vladi, a ne madarskom narodu. U proglasu je još objavio: "Mi hocemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što žive pod krunom ugarskom. Pošto dakle ministarstvo madarsko misli, da ne može pristati na te pogodbe zato nam nalaže cast i dužnost, da pokušamo zadnje, pa da se latimo oružja."

Vojskovoda i ban Jelacic s povikom: "Što Bog da i sreca junacka!" krece sa svojom vojskom 11. rujna iz Varaždina. Tako kod Schwechata, nadomak Becu, ban mudrom ratnom strategijom prvo tuce topovima po madarskoj vojsci koju zatim pješaštvo odlucnim jurišima potpuno razbija. Jelacic je tako 1. studenog ušao u Bec kao prvi vojskovoda nakon Napoleona, a kralj Franjo Josip I. koji je 1848. naslijedio Ferdinanda V., imenuje bana namjesnikom Rijeke i Dalmacije. Nakon uspješnog sloma becke revolucije, 13. kolovoza god. 1849. slomljena je i madarska revolucija.

Zbog velikih ratnih zasluga, ban Jelacic je za samo godinu dana bio promaknut cak tri ****: od pukovnika u general-majora, pa zatim u podmaršala, te na kraju u generala topništva (feldzeugmeistera), što nikada nikome nije uspjelo u povijesti austrijskog carstva.
___________________________________________________________

Vojskovoda Josip Filipovic


Jedan od najvecih hrvatskih vojskovoda Josip Filipovic, roden je god. 1819. u Gospicu. Od samog pocetka vojnickog života, Filipovic je sudjelovao u svim ratovima na tadašnjem podrucju hrvatskog i austrijskog teritorija. Tako je kao zamjenik glavara glavnog stožernog odjela hrvatske vojske god. 1848. i 1849. ratovao u bitkama za Bec, kod Schwechata, Parendorfa, Altenburga i Moora. Josip Filipovic se je osobito proslavio u bitki kod Solferina i u austrijsko-pruskom ratu, u kojem je austrijska vojska izgubila, ali su zato hrvatske pukovnije pod njegovim vodstvom razbile talijansku i prusku vojsku na svom dijelu fronte.

Jedno vrijeme Filipovic je bio zapovjednik divizije u carskom Becu, a nedugo zatim promaknut je u generalpukovnika austrijske vojske. God. 1878. kad je na prijedlog Engleske Austro-Ugarska Monarhija dobila medunarodni mandat da riješi "veliku istocnu krizu" tako da za zaposjedne Bosnu i Hercegovinu, Filipovic je kao jedan od najistaknutijih austrijskih vojskovoda preuzeo zapovjedništvo, prvo 13. vojnog zbora, a potom i 2. armije s kojom je uspješno ostvario zadatak. U ratnoj operaciji sudjelovale su i sve hrvatske pješacke pukovnije koje su uspješno obavile najteži dio rata. Vojskovoda Filipovic je tako ušao u Bosnu preko Save kod Broda, te je brzom i vještom akcijom zauzeo Sarajevo 19. kolovoza god.


#
"Pravi Hrvati"
Kada su Hrvati dosli u danasnju domovinu, bili su malo pleme ili skup plemena.Mi, danasnji Hrvati vise nemamo veze s njima, barem ne krvno, ali imamo duse tih drevnih Hrvata.Danas prosjecan Hrvat (posebno Dalmatinci, Bosanci i Hercegovci) u sebi ima najvise starosjedilacke krvi koja je naslijedjena od naroda iz sjeverne europe za vrijeme posljednjeg maksimuma ledenog doba, koju su pokupili Iliri, Kelti i Romani na ovim prostorima i koje su tada naslijedili Hrvati.Imamo nesto slavenske krvi koju smo naslijedili od brojnih slavenskih plemena koja su Hrvatima dala i svoj jezik jer se Hrvati sa perzijskim jezikom nisu mogli snaci medju svim tim plemenima.Imamo i germanske tj. gotske krvi, kako tko. danas nitko zapravo ne moze reci da je Hrvat genetski...Hrvat moze biti svatko tko se tako osjeca i kome su se djedovi, pradjedovi i pra-pradjedovi smatrali Hrvatima i tko nosi hrvatsko prezime..

30.10.2007. u 15:42 • 2 KomentaraPrint#

petak, 26.10.2007.

PUT HRVATA DO JADRANA

U svojoj raspravi Podrijetlo i znacenje imena Hrvat (Zbornik Kacic XXV., posebni otisak, Split 1993.) iznio sam pretpostavku, da je ime Hrvat nastalo na Kavkazu. Ovu moju pretpostavku donekle mijenjaju najnovija otkrica o pradomovini Arijaca. O tomu sam govorio na Medunarodnomu kolokviju o ranoiranskomu iskonu predslavenskih Hrvata, održanu u Zagrebu 24. lipnja 1998. Ovo je sažetak toga predavanja.

Pradomovina Hrvata

Najnovija otkrica i arheološki nalazi dokazuju, da je pradomovina prvobitnih Arijaca bila Indija. Ti prvobitni Arijci ili Ranoarijci sebe najprije nazivahu Sarasvati, a zatim Harahvaiti. Ta se imena u vedskim zapisima rabe od godine 3750. do 1800. pr. Kr. Sarasvati su u prapovijesti živjeli u sjevernoj Indiji (danas pustinja Thar), uglavnom uzduž nekadašnje velike rijeke Sarasvati. Na temelju arheoloških nalaza i Rigvede znanstvenici zakljucuju, da su Ranoarijci u svojoj sjevernoindijskoj Arijskoj domovini živjeli i ranije od VII.-V. tisucljeca pr. Kr., pa se danas povijest Indoarijaca može unatrag pratiti punih devet tisuca godina. Kada je rijeka Sarasvati presušila, narod Sarasvati - tada se vec nazivahu Harahvaiti (Hrvati) - zbog suše i gladi sele na podrucje današnjega Afganistana i sjevernoga Irana. Dio njih se odselio u južno Zakavkazje, Kurdistan i gornju Mezopotamiju.

Podrijetlo i nastanak imena Hrvat

Ime Hrvat u svomu temelju ima indoeuropsku sastavnicu ar, koja je i u korijenu rijeci Arye (Arijac). U indoarijskomu sanskrtu arya znaci gospodin, plemeniti (u širem znacenju: imucan, bogat, obilan). Prvobitni oblik imena Hrvat(i) bilo je ranoarijsko ime Sarasvat(i). To se ime u vedskim zapisima rabi od godine 3750. pr. Kr. za stanovnike Ariane Veyah (Arijske domovine) i kao naziv tadašnje glavne indijske rijeke, koja je protjecala kroz podrucje gdje su živjeli Sarasvati. Najkasnije do 2000. pr. Kr. Ime Sarasvati preoblikovano je u ime Harahvaiti, koje je praoblik današnjega imena Hrvat (u cakavskomu Harvat, u kajkavskomu Horvat). Zlatni lanac hrvatskoga imena, koji povezuje ranoarijske Sarasvate s današnjim Hrvatima, izgleda ovako: SaRasVATi (sanskrt), H(A)RahVAiTi - AuRVAT - HARVAT (Zend-avestijski), HuRaVAT (arijsko-huritski), ARaQuUTtu (asirski, izgovaralo se Arvat), ARroMATi - HaRrauMATiš - ARraoVATiš - H(A)RruMATiš (elamski), H(A)RauVATiš - H(A)RauVATaiia - H(A)RahVATiš - H(A)RauVATiya - H(A)RauVATim - ARruVAuTti - H(A)RraoVATiš (staroperzijski), ARUhaATtu i ARrahUTti (akadsko-babilonski, izgovaralo se H(A)RVAT I HRVAT), HRUhATti (aramejski), HoRoHoAD (I.st. izvedeno od HoRohVAT), ARiVATes i ARViATes (latinski preoblici, I. st.), HORoUAThos i HOROAThos (Tanais, II./III. st.), CHROATorum (povelja kralja Trpimira iz 852.), CRUATorum (Šopot, IX. st.), HRoBAToi: citaj HrOVAToi (Konstantin VII. Porfirogenet, X. st.), HARVAT - HORVAT - HRVAT (današnji oblici). U svakomu od ovih imena nalazi se današnje ime HRVAT (u svakomu imenu to je oznaceno velikim slovima - op. p.). Hrvatsko ime sacuvalo se u brojnim mjestnim i zemljopisnim nazivima na podrucju Euroazije: Chorvat (Indija), Horbata i Horvot (sela u Izraelu), Harvat-Sedom i Harava (doline u Izraelu), Horbat i Arwad i Arwata (Sirija), Harw - Arbat - Hirwat - Harawit (Kurdistan), Horbat (Libanon), Harvat el Ghor (podrucje Mrtvoga mora) i dr.

Hrvatske državne tvorbe do VII. st.

Zemlja Sarasvati u sjevernoj Indiji prva je poznata hrvatska državna tvorba u povijesti. Najstarije središte ove države bijaše grad Dwarak na obali Indijskoga oceana, utemeljen oko 3000. godine pr. Kr. Harahvaitija (staroperz. Harauvatija) nalazila se na podrucju današnjega Afganistana i sjevernoga Irana. Glavni grad Harahvaiti bio je izgraden oko pet kilometara od današnjega afganistanskoga grada Kandahara (danas se na tom mjestu nalazi selo Harvacija, u kojemu ima pleternih uresa slicnih onima u Istri i na otoku Krku). U doba perzijskoga kralja kraljeva Darajavauša (Darija) I. Velikoga (522.-486. pr. Kr.) Harahvaitija ulazi u perzijski savez suverenih država. U Darijevu proglasu uklesanu u stijeni brda Bagastana (450 km jugozapadno od Teherana) Harahvaitija je zabilježena na tri jezika: staroperzijskomu, elamskomu i akadsko-babilonskomu, a zapisano je i ime njezina tadašnjega kralja: Harauvat Vivana (530.-490. pr. Kr.); za njega se u proglasu kaže, da je "ban u Perziji, kralj u Harauvatiji". Aleksandar Veliki Macedonski Harahvaitiju je zaposjeo godine 329. pr. Kr. U sklopu kraljevine Parthije Harahvaitija je opstojala kao samostalna država od god. 1.-110. pr. Kr., a tada je osvaja kralj države Kušan Kaniška. Hrvatsko ime s podrucja Harahvaitije sacuvano je u imenu grada Kysyl-Arwat (=Crveni Hrvat) u Turkmeniji (Turkmenistanu). U najstarijim azijskim puckim predajama, legendama i mitovima Hrvatska se naziva Arvatistan, Hirvatistan i Horbatistan. pravni sustav Harahvaitije (Harauvatije) i Harahvaita (Harauvata) utkan je u temelje Perzijskoga Carstva, koje je taj pravni sustav ostavilo u baštinu cijelomu covjecanstvu. Kraljevstvo Huravat - Predvodeni svojim vojnickim plemstvom, koje u onodobnim izvorima nazivaju marjanune i Mariani, Harahvaiti su u Mezopotamiji oko godine 1700. pr. Kr. utemeljili državu Huravat Ehilaku (Hrvatsko kraljevstvo); tu su državu Egipcani nazivali Naharina, Asirci i Babilonci Hanigalbat, a Hetiti i Medijci zemlja Mitani. Od huravatskih kraljeva najpoznatiji je Tušrata (oko god. 1400. pr. Kr.). Država Huravat opstojala je u sjevernoj Siriji i zapadnoj Mezopotamiji od XVI. do XIV. st. prije Krista. Nakon toga je ušla u sklop Hetitskoga Carstva kao savezna država. Dio Huravata je odselio u Armeniju i tamo osnovao novu državu, koja se u staroperzijskim izvorima takoder naziva Kraljevstvo Huravat (u drugim izvorima Urvartu, Uruatru, Urartu, Biaini i Vansko Carstvo, a u Bibliji Ararat). Armensko Kraljevstvo Huravat u VIII. st. pr. Kr. postaje vodeca sila u dijelu Azije (prostirala se tada na podrucju sjeverne Sirije, južnoga Zakavkazja i od jezera Urmija do Crnoga mora). U pocetku VI. st. pr. Kr. ovo kraljevstvo ulazi u sklop iranske Harahvaitije. Bosporsko kraljevstvo - Nalazilo se s obje strane Kerckoga tjesnaca, koji se nalazi izmedu Crnoga i Azovskoga mora. Poznata su dva vladara toga kraljevstva: Tiberije Julije Sauromat (175.-211. po Kr.) i njegov sin Reskuporid (220. po Kr.). Ovo je kraljevstvo osnovano nakon ulaska Parta u Harahvaitiju (godine 1. prije Kr.), kada su brojni Hrvati napustili Iransku visoravan i osnovali ovu državu. U Bosporskom su kraljevstvu, osim brojnih ranoarijskoiranskih i iranosarmatskih Hrvata, živjeli i indoarijski Sindi, Maeoti, Roksolani, Alani i drugi indoarijci. Bosporska je država pala pod udarom germanskih Gota, koji su nakon godine 200. po Kr. na Crno more provalili s podrucja Visle. Ime Sauromat ili Sarmat grcko-rimski je preoblik imena Hrvat, a nastalo je od ranoarijskoga imena Sarasvati. Na podrucju Bosporskoga kraljevstva, na ušcu rijeke Tanais (današnji Don) u Azovsko more, pronadene su dvije mramorne spomen-ploce iz II./III. st. po Kr. s imenima Horosst-os (Horsat, Horvat) i Horoath-os (Horoat, Hrvat). Na vecoj ploci, koja se nalazila na jednoj državnoj zgradi u onodobnomu Tanaisu, uz ime kralja Tiberija Julija Sauromata uklesan je i službeni naziv zagrade na kojoj se ploca nalazila - Synodos Horouathon, što u prijevodu na današnji hrvatski jezik znaci Hrvatski sabor. Na podrucju Bosporskoga kraljevstva takoder je naden i pehar s hrvatskim kockastim grbom (iz II. st., naden je uz ušce rijeke Kuban u Azovsko more). To dokazuje, da su Hrvati vec tada imali svoj državni sabor i grb. Tekst na spomenutoj ploci pocinje zazivom: "Bože Svevišnji, udijeli blagoslov!". To dokazuje, da su tanaiško-bosporski Hrvati bili jednobošci - vjerojatno zaratustrijanci a možda cak i kršcani. Tekst je napisan na starogrckomu (helenskomu) jeziku, koji je tada bio svjetski jezik. On je bosporskim Hrvatima bio diplomatski jezik, kao što ce im latinski biti nakon doselidbe u podunavsko-jadransku domovinu. Crvena Hrvatska - Postojala je od IV. st. na podrucju današnje Ukrajine, pa je Ukrajinci drže ranim pravno-politickim temeljem svoje državnosti. Orosius Presbyter ukrajinske Crvene Hrvate naziva Horiti, a Zacharias Rhetor Hrwts. Vikinški putopisci nazivaju je kraljevstvo Krowataland. Ruski i poljski ljetopisci Crvene Hrvate nazivaju Russiae Carvati, Rothe Krobatthen, Horvaty. Od godine 374. kralj Crvene Hrvatske je Ukromir (sastavnica mir u njegovu imenu u zapadnoiranskim i kurdskim govorima doslovce znaci vladar odnosno kralj - usporedi imena hrvatskih narodnih vladara: Trpimir, Branimir, Muncimir, Krešimir, Zvonimir). Nakon smrti kralja Mezamira (593.-602.) ukrajinska se Crvena Hrvatska konacno ujedinjuje sa zakarpatskom Bijelom Hrvatskom u Veliku Hrvatsku. Od Crvenih Hrvata potjecu današnji ikavski Hrvati. Bijela Hrvatska - Prostirala se na podrucju današnje Ceške, Moravske, Poljske i Slovacke. Politicko središte ove države bio je najprije grad Samobor, a od godine 190. grad Hrvat (današnji Krakov - ime Krakov izvedeno je iz imena Hrvat) na gornjemu toku rijeke Visle. Od godine 869.-894. Bijelom Hrvatskom zavladao je svehrvatski kralj kraljeva Sventopolk-Budimir, koji je tada pod svojom krunom ujedinio vecinu hrvatskih zemalja od Karpata do Dunava i Jadrana. U X. st. Bijelom Hrvatskom vlada domaca hrvatska dinastija Slavnikovica. Na kraju X. st. zaposjedaju je Cesi i Poljaci. Velika Hrvatska - Nastala je ujedinbom istocne (ukrajinske) Crvene Hrvatske i zapadne (karpatske) Bijele Hrvatske. Njezin prijestolni grad bio je Hrvat (današnji Krakov). Vrhunac moci dosegnula je pod carem Samom (623.-658.). Tada je obuhvacala veci dio Karpata, Galiciju i Panoniju. Raspala se pod udarom Avara na tri hrvatske države: Karantaniju, Moravsku i jadransku Bijelu Hrvatsku (obuhvacala je i današnju Bosnu i Hercegovinu). U Velikoj Hrvatskoj vladajuci sloj bijahu arijskoiranski Hrvati, a radni sloj poljodjelci Vendi ili Veneti. Židovski trgovac Ibrahim Ibn-Jaqub u svojim zapisima kaže, da su pripadnici vladajucega sloja u Velikoj Hrvatskoj bili kršcani jakobiti, a ostali bijahu pogani. Hrvati iz Velike Hrvatske u današnju su domovinu došli u dva velika selidbena vala: od 378.-395. i od 626.-640. (hrvatsko-avarski rat). Osim Bijele Hrvatske, u novoj su domovini utemeljili i Crvenu Hrvatsku (Albanija, Raška i Crna Gora). Ljetopisac iz XVI. st. Ivan Tomašic u svomu Kratkomu ljetopisu Hrvatskoga Kraljevstva iznosi, da su kralja Zvonimira ubili "nevirni Slovinci", a branili ga "virna braca Hrvati i Dalmatinci". Ovaj Tomašicev navod dokazuje, da je još u XVI. st. bila živa svijest o neslavenskomu podrijetlu Hrvata.

Hrvatski jezik, pismo i pravjera

Izvori iz kojih se napajao hrvatski jezik jesu arijski prajezik sarasvati (bliz Vedama) i sanskrt. Uglavni kameni-temeljci hrvatske kulture, književnosti i uljudbe (civilizacije) su Vede, sanskrt i Zend-Avesta. Vec u II. tisucljecu prije Krista balticki Hrvati govorili su kajkavski. Ostatci indoarijsko-iranskoga hrvatskoga prajezika sacuvani su do danas u Bednjanskomu govoru (Bednja, Jasenje, Trakošcan i susjedni zaselci) i u Cakajšcini (brdska sela na otoku Krku). Poljski kardinal Hozij (Hosius) nazvao je godine 1558. hrvatski jezik "jezikom majkom" svih slavenskih jezika. Hrvatsko pismo glagoljica i glagoljsko bogoslužje, kako dokazuje dr. Marko Japundžic, nastali su na podrucju Crnoga mora, gdje su nadene mramorne ploce s hrvatskim imenima. Zacetak glagoljice trebamo tražiti u sumerskim klinopisima. Tvorac je hrvatske jednobožacke pravjere prorok i vjerski obnovitelj Zaratustra, koji je roden u iranskoj Harahvaitiji. Hrvati su bez otpora primili kršcanstvo, jer je ono vrlo blizu zaratustrizmu (zoroastrizmu). Dio Hrvata iranske Harahvaitije pokrstio je sv. Toma Apostol na prolasku u Indiju, a dio je kršcanstvo primio u Armeniji, još u apostolska vremena. U današnju domovinu Hrvati su došli kao kršcani arijanci.

Ovaj tekst o podrijetlu Hrvata napisao je Mato Marcinko




26.10.2007. u 14:06 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 25.10.2007.

JASENOVAC I GRADIŠKA STARA (čija je to kuća???)

Antifašistička koljačka promidžba - Profiteri jasenovačke laži

Piše: Bernard Babić (ORIOVAC)

Hrvati - ljudožderi

Antifašist Zaim Topčić 1985. najavio je roman 'Ljudolovka Jasenovac' tvrdnjom da "svi glavni i epizodni likovi su autentični (...) Bitni događaji, problemi i konflikti su također istiniti". Roman je dobio antifašističke nagrade. Topićev lik, katolički svećenik u Jasenovcu, razmišlja: "Da lani nisam blagoslovio da mogu do mile volje piti krv zaklanih bandita, vjerojatno se ne bi toliko ostrvili da sada mogu jesti i ljudsko meso?". Topić o Hrvatima u Jasenovcu: "Jesu oni, naravno u masama kuhali masnije leševe novopridošlih". Topić o hrvatskoj predbožićnoj gozbi: "Krv navire u obraze: kakvo li je, od čega li je to neobično meso", "Premda je mlado kopile, jopet je vraški žilavo, majku mu banditsku! Ali, more se sasvim lipo, lad se dobro prožvače", "da je pečeni jadnik Spličanin i pravi Hrvat", "svoj zanos za kanibalizmom", "Iako je dalmatinski ilegalac-komunista baš lijepo pečen i pomalo bljutavo-slatkast...". Koliko je Hrvata 90.-ih ubijeno zbog ovakvih laži?

Latinova je emisija, isti Topčić. On pročita o NDH tekst pun činjeničnih neistina i posve lažnih sinteza. Provjereni antihrvati; Slavko Goldstein, Danijel Ivin, Nenad Popović, Tora Dirnbah, Saša Kosanović i sl. sa slugama hrvatske krvi, Petrom Strčićem, Šimom Šitinom, raspopom Oršolićem i sličnima odlučiše - ubiti istinu.

Uvodni Gojko Knežević iz Banja Luke prikaza kako je njegova snažna mati u Jasenovcu tukla ustaše...

Simptomatično, iznio je bajku o tome kako hrvatski vojnik neko dijete baca u zrak i dočekuje na bajonet (to je primijenio Žarko Puhovski u lažima o nepoznatome hrvatskome generalu iz 90.-ih, ali izvorno se radi o pravim zločinima Srba nad Albancima o kojima je kao očevidac javljao novinar Lav Davidović Bronštajn Trocki) i da su nekoj djevojci probušili grudi i ruke kroz te grudi provukli (a to je motiv iz srpske poezije te parafraza srpske pjesme "Skadar na Bojani").

Laže Knežević da su časne sestre u Jaski djecu tukle i da ih se trovalo u nekakvim kamionima cijankalijem. Radilo se o malim Kozarčanima koje su odmetnici u bijegu pred snagama reda vukli za sobom kao štit a onda ostavili, pa ih je hrvatska vlast spašavala. Tako se vlast našla pred više od 100 000 ljudi od kojih mnogi nisu imali kamo.

Laž je i o otimanju djece. Ona iđahu pravoslavnim obiteljima u Slavoniju ili na škrb po gradovima, a bolesna u Jasenovac i Jasku. Bilo je tužnih rastanaka jer su se mnoge majke prijavile na rad u Njemačkoj.

Nema u Haagu osuđena Srbina (i Plavšićke), koji nije rekao da je morao četnike ustrojiti, jer "se zna" koliko su Hrvati Srba u 2. sv. ratu poklali. U opisima tobožnjih hrvatskih nedjela iz 90-ih godina pronašao sam desetke doslovnih prijepisa iz antifašističke lažne literature o Jasenovcu.

Štrbac i Beograd su svoje lažne svjedoke podučavali iz knjiga antifašista o Jasenovcu!


Prijepisi vlastitih zločina

Desetljećima sam rada na tematici antifašističke koljačke promidžbe utvrdio tisuće takvih prerada tuđih u protuhrvatske laži. Ti su harangeri zločine koji sami slave i čine (kada Kraljević Marko jede djecu, kada iguman Stevan u 18. stoljeću /'Gorski vijenac'/ i Đorđe Petrović Karađorđe u 19. stoljeću deklariraju da su ili da će trećinu muslimana poklati, trećinu prekrstiti a trećinu prognati, kada Židovi po Jahvinoj zapovijesti istrijebljuju cijele narode itsl.) jednostavno pripisali - Hrvatima.

Tvrdim da svatko od nekoliko stotina objavljenih svjedočanstava na kojima se zasniva jasenovačka laž mogu prokazati kao unutarnje i vanjski nelogično i proturječno te - nemoguće. Njih su varirali u desetcima tisuća inačica.

U knjizi 'Titova umjetnost mržnje' dokazah da je funkcija tim lažima bila motivirati genocid nad Hrvatima. U knjizi 'Jasenovac/Brojke' utvrdih kako se gradilo jasenovačku laž.


Kako je doista bilo?

Razbijen u Srbiji koncem 1941., Mihailović štedi Srbijance i proglašuje da "treba čekati" a četnički ustanak širi šaljući pukovnika Uzunčevića i majora Rašetu popu M. Đujiću u NDH, potaći 'ovdašnje' četnike.

Prve su zločine u NDH nad Hrvatima počinili u povlačenju pripadnici Vojske Kraljevine Jugoslavije i mobilizirani Đujićevi četnici. Poglavnik je radi obrane naoružao narod koji je stvorio seoske milicije (tzv. divlji ustaše), što ponegdje uzvratiše zločinima nad nedužnim Srbima.

26.-28. lipnja poglavnik stalno ponavlja proglas kojima demantira plan pokolja nad Srbima, tobože zacrtan za 28. lipnja (Vidovdan), te svakoga počinitelja takva djela, nad Srbima, unaprijed osuđuje na smrt. Židove proglašuje kolektivno krivima za proširbu takvih glasina.

Osnivaju se prijeki sudovi koji će, uz više stotina neprijatelja, osuditi i dati pogubiti najmanje stotinu onih, koji se prikazivahu režimskim ljudima.

U kolovozu članak 'započelo je bolno čišćenje' opisuje smjene i kazne nad ustaškim vođama koji su na terenu bili prekoračili zakone na štetu nehrvata.


Dohvatni četnici miruju - titoisti jedini potpiruju

Već u kolovozu/rujnu počeše pregovori i sporazumi. Do lipnja 1942. dovedoše do toga da su četnici od Banja Luke na zapad poglavnika priznavali vrhovnikom, NDH se obvezala izgraditi rijetke porušene pravoslavne crkve i otpustiti četnike iz zatvora i logora (pa i Jasenovca - masa potencijalnih svjedoka, ali masovnih zločina nije bilo!) te njihovim obiteljima plačati glavarinu dok se ovi ne oslobode.

U Đujićevu su stožeru dotle netragom nestajali Mihailovićevi izaslanici zaduženi ponovo podići ustanak u NDH. I Đujić je štedio svoje Srbe.

U Kninu cijelo vrijeme vijori hrvatska zastava, provode se hrvatski zakoni, a hrvatska administracija izdaje hrvatske dokumente, dok vojnu vlast održavaju Talijani i, ponekad pijani i lajavi četnici (zbog kojih se hrvatske civilne vlasti žale Talijanima, koji su odgovorni za ondašnju vojnu vlast).

Za velikoga župana Kninsko-bribirsko-sidraške županije poglavnik je na četnički zahtjev postavio ustašu Davida Sinčića, Židova.

Sluge staljinizma, britanskoga imperijalizma i cionizma, anti-fašisti divljaju jer su zaduženi dizati ustanak. Njihov tisak četnike optužuje za izdaju srpstva, stalno lažući o tobožnjim strašnim hrvatskim zločinima (ali to su bajke o Jadovnu, zatvorima, nekim selima: laž o Jasenovcu dolazi na propagandni repertoar antifašista tek od 1943., kada se u svijetu počelo lagati o Auschwitzu). U isto vrijeme napadaju poglavnika za izdaju hrvatstva četnicima. A ljudi su, ustaše, presretni dobitkom države, i Đujićevi četnici, vjerujući u povratak svoga kralja, jednostavno htjeli preživjeti rat.

Za Zadar, Pulu i Rijeku lažu Latin/Kosanović, a tu laž prihvaća Strčić, da ih je Pavelić predao Italiji, jer oni bijahu već pod njom 20-ak godina, voljom demokratske 'međunarodne zajednice'! Talijanima trebaše mir, ali i što slabije hrvatstvo. Zato osnuju MVAC (Milizia volontaria anticomunista) u koji uklopiše i (nedohvatne!) četnike istočne BH i Crne Gore, koji, ne bojeći se kazne od preslabe NDH i Talijanima zaštićeni, u nekoliko prodora čine strašne i masovne zločine nad Dalmatincima.


Poglavnikovo miroljublje

Poglavniku je cilj - mir, i to ne samo zato što Hitleru vojska treba za velika bojišta. Ustaše su, naime, svoje postigli; državu imaju; oduzeli su od 1918. g. doseljenim Srbima pljačkovinu i pravo na hrvatsko državljanstvo, a tjerati ih nije ni trebalo jer ih se stotinjak tisuća skoro podavilo u Drini, bježeći kriomice u Srbiju, dok ih se 200 - 300 000 tisuća gospodski, o hrvatskom državnom trošku prevezlo od Zemuna i Beograda u pristojnim putničkim vlacima.

Od lipnja 1941. u ustaškome 'Hrvatskom narodu' svakodnevno izlazi rubrika 'Svakome je pravom Arijcu čast služiti NDH' s popisima domaćih pravoslavaca ili onih što se doseliše od 1918. i ovdje sklopiše brak, koji prelaze iz kraljevske vojske u domobranstvo (koje u narodu dobi naziv 'Ministarstvo srpskih zetova'), zadržavajući vojne, generalske i sve ostale činove.

Poglavnik je u Saboru, 29 veljače 1942., održao dirljiv govor u kojemu je naglasio, da u NDH nitko nema ništa protiv pravoslavlja, da je vjera osobna stvar i da je jednakopravno i ne vjerovati u Boga; ali da SPC u NDH ne može postojati jer njoj vrhovnika postavlja svjetovni vladar Srbije pa je ona politička organizacija.

Mudri su pravoslavci prihvatili Statut HPC-a koji je posve isti kao i onaj SPC-a (u stvari prepisan), osim pitanja imenovanja vjerskoga vođe.

Svečanostni je potpukovnik ustaškoga zrakoplovstva Dušan Machiedo u travnju predvodio smotru voda postrojena u čast njegove Ekscelencije patrijarha HPC Germogena.

Staroga su Rusa, izbjeglicu pred komunistima, koji se stalno oglašavao umirujućim i konstruktivnim pozivima, antifašisti 1945. objesili; jednako kao i beogradskoga muftiju - valjda zato što je antifašizam tolerantan?


Posebni antisemitizam

Protužidovstvo je u NDH bilo shvaćeno socijalno jer je ustaštvo bilo izrazito socihalistički nacionalni pokret; oštar prema svojemu, a kamo li tuđemu građanstvu i buržoaziji; kulturno i socijalno.

Sjajni članak Ive Bogdana o hrvatskom rasizmu već se 1942. godine izravno protivi skandinavskome (u Švedskoj se od 60-ih godina zakonski po eugeničkim i rasnim načelima na silu steriliziralo 60 000 žena) a time i Hitlerovom rasizmu, preuzetom od Engleza, što neke rase drže manje vrijednima i stvorenima za opski položaj u kojemu ih držahu.

Članak ističe jednaku vrijednost i pravo svake rase slobodno živjeti na - svome. Ondje je ona potpuno svoja i najbolje se osjeća; klimatski, biologijski, krajobrazno, u flori, fauni i tradiciji itsl. Svjetski su odnosi: prijateljstva, šport, trgovina pa i turizam; tu je i najsvjetskija i najsverasnija ustanova - katolička crkva; ali je svakome njegovo prirodno stanište - najprirodnije.

Uz mnoge ustaške obiteljske sveze sa Židovima, valja znati, da je u vojsci NDH od kakvih 120 generala 28 njih bilo - Židova. Brzo se ublažiše stroge mjere izludžbe Židova iz javnoga života (umjetnost, novinstvo) i slobodnih akademskih profesija (liječnici i odvjetnici).
Uostalom; glavni su Hitlerovi promidžbenjaci i filmaši bili Židovi.

Dolaskom antifašista poče u Zagrebu suđenje obitelji Schulhof, vlasnicima poduzeća 'Tipografija'. Tužitelji su toga oca i sina pitali; "Pa kako ste vi Židovi, mogli u svojoj tiskari štampati cijeli zagrebački ustaški tisak" (i to jako solidno; bez pogrješaka i odličnim tekstom i bojama, uz mnoštvo sjajnih fotografija pravoslavca Toše Dapca, kojemu to biješe najplodnije razdoblje i koji u NDH dobi prvu monografiju - komentar M.I.). Odgovor je bio; "Pa mi nismo čitali, mi smo samo tiskali". Antifašisti im sve oteše i osudiše ih na višegodišnje zatvorske kazne.

Stotine su Židova jednako koristoljubnih pobuda antifašisti jednostavno likvidirali. Tisuće su Židova pred njima pobjegle glavom bez obzira, znajući s kim imaju posla. Sve su ih antifašisti ubrojili u 'žrtve fašističkoga terora'. Cijelo je vrijeme u NDH postojala Židovska bogoštovna općina u Zagrebu, a ukinuli su je tek - antifašisti! Izbaciše ono 'bogoštovna'.

Ja sam prvi na svijetu koji je pronašao i objavio dva pisma (što su ih antifašisti skrivali u arhivu) koja je 1943. godine bio poslao zagrebački nadrabin Freiberger Kaptolu i hrvatskim vlastima, moleći da se negdje osnuje tabor za one Židove koji nisu podanici NDH a nemaju kamo otići! Hrvatski bi ih Židovi sami hranili, kažu pisma.

Vlast je ljudska i glavna građanska prava garantirala svim podanicima, dok su puna građanska prava imali samo Arijci, ali i oni kojima se ona posebno priznaju. 1945. godine je poglavnik donio i zakonsku uredbu kokom puna građanska prava priznaje i svim Židovima i Ciganima.

Budući da su Židovi bili pod strogim pritiskom njemačkoga režima u Njemačkoj i na ratnim područjima, mnogi su, očito dovedeni dobrim vijestima o NDH, dolazili ovamo, nemajući ni državljanstva ni pripadništva NDH. Pozor, dolažahu iz Mađarske i Italije, u koje prvih mjeseci bijahu bježali, uzdajući se u popustljivost njihovih režima.

O Jasenovcu - isključivo lažni svjedoci

Među pogubljenim Hrvatima bijaše i 10 ustaških stražara koji se u Jasenovcu udružiše sa židovskim grupnicima Dijamantštajnom i Špilerom te, kako su potonji imali propusnicu za cijelu NDH, kradijahu i prodavahu deponirane zatočeničke vrijednosti. Od početka 1942. nad svježim grobovima tih ustaša, među kojima i brata zapovjednika Ivice Matkovića, novi su stražari svećano i javno polagali prisegu da ničime ne će zlorabiti ovlasti. Često se stražarske postrojbe rotiralo, baš da bi se izbjegle zloporabe,
moguće kada zasjednu.

Desetci tisuća vlakom se vozijahu uz Tabor, stotina je tisuća poslije Kozare utaborena u okolici, dok ih se nije porazmijestilo (Mato Lovrak napisa dječji roman o "malim Bosancima", a ustaški je tisak žestoke bukvice i prijetnje čitao onim građankama, kojima je teško skrbjeti o udijeljenoj djeci, kojima se ne sviđa njezin govor, ma o kojoj se vjeri ili crkvi radilo).

O Jasenovcu se sve znalo i vidjelo i zato se znatnije laži o njemu počeše uobličavati tek koncem rata, prvo izvan posavsko-slavonskoga područja (da im se ljudi ne smiju). Kasnije kada je i smijeh postao opasan, moglo se slobodno lagati.

Sigurno je najmanje 200 000 ljudi vidjelo jasenovački tabor tijekom rata; svaki je kutak bio vidljiv u svakome trenutku većemu broju ljudi; a samo je stotinjak smradnih profesionalnih lažljivaca bilo spremno o njemu lagati. 200 000 živih ljudi stiskalo je jezik, da nebi reklo istinu koja bi ugrozila antifašističku diktaturu.



Kako nastajahu lažni popisi žrtava Jasenovca

Latin i njegovi gosti; antihrvati i takvi kao što su Strčić, Šitin ili raspop Oršić, prihvatiše sve notorne laži na 'Latinici'. I to, da je Pavelić htio trećinu Srba poklati, trećinu protjerati a trećinu pokatoličiti (a baš su poglavnik, dr. Artuković i Stepinac zabranjivali prekrštaje jer je državi trebala istinita evidencija, a Bogu lažni vjernici ne znače ništa).

Kao vrela za židovske žrtve; lijepo po godinama kada su ubijeni; po spolu i uzrastu, navedoše, i to u skoro svim knjigama, spis Blaževićeva "Javnog tužilaštva Federalne Hrvatske". Pronađoh to u Hrvatskome državnom arhivu; kad ono na početku svake košuljice jasno piše; "popis muškaraca (žena, djece, staraca), članova ŽBOZ, koji su 1941. (1941., 1943...) odvedeni u Jasenovac". I - ništa više.
Ni govora o ubijenosti, ni govora da su ubijeni baš te godine, baš u Jasenovcu. Drugi spisi dokazaše da su radili i dalje, drugih godina, bili šefovi, a mnoge se može pronaći i u posljeratnome životu.

Antifašistima je bitno što više lagati. Oni su jednostavno ono "odvedeni" prikazali kao "ubijeni te godine u Jasenovcu" i to uključili u "optužnicu Pavelić-Artuković", optužujući tu dvojicu Hrvata za sva nedjela NDH pa i, izrijekom za Jasenovac, JT imenom, prezimenom i svim osobnim podatcima (kako jedino i valja) spominje malo više od 5 000 žrtava. A svijet im nije ni to priznao!

I napišem da su lažljivci, lupeži, profiteri laži, i da su lagali uvijek i opet će lagati. Oni me neće tužiti!
Ne - njima je dovoljno biti svaki dan koliko god žele na televiziji, radiju i u novinama; osobno ili putem slugu! Sad i u škole uvode obvezu slušanja laži o tzv. holocaustu !!! A moje knjige usudiše se prodavati samo dvije knjižare!



Životni uvjeti

U taborima nisu osuđenici nego sumnjivci. Sabirni su tabori blag obzir; više nadzora nego kazne nad sumnjivcima. U taborima se ustrojuje unutarnja uprava. Stražari u tabor načelno nisu smjeli ulaziti, baš da bi se spriječilo samovolju. Red su održavali grupnici; sami zatočenici. Vlasti bi dolazile kod većih proslava i amnestija (riječ je o tisućama svjedoka, koji nisu kasnije htjeli lagati, pa za njih ni ne znate). Stotine su i razmijenjivane. Tisuće su otpuštene protjekom kazne.

Rjeđe bi iz Jasenovca uzimali zatočenike za strijeljanje u svojstvu talaca.

Dobro odjeveni zatočenici su u Jasenovcu jeli dobro i redovito. Ambulante i stacionari bijahu prepuni; bolesnika i sabotera, po njihovu priznanju stalno po 20%!

Židovski, komunistički i ostali paketi potvrđuju da se zatočenicima slalo luksuznu robu. Međudržavne pa i Crvenoga križa, koje redovito predvode Židovi, inspekcije bijahu česte.



Zatočeničke sabotaže

Zatočenici bježahu, povremeno ubijajući pri tome stražare. Krali su i opskrbljivali partizane. Sabotirahu gdje god su mogli; imajući partijske ćelije u svakoj baraci.

Vlastima su židovski liječnici više puta podvalili epidemiju tifusa lažući da će svaki bolesnik biti ubijen. Vlasti su u Jasenovcu liječile i ranjenike i tifusare spašene s Neretve i Sutjeske, gdje su im antifašisti ostavili oružje, ne bi li izginuli kao zaštitnica, iako su imali pravo na predaju, a komunistički su liječnici i zatočenici krali lijekove i hranu te ih slali u šumu.

Trač i panika širili su se namjerno.



Vjerska služba

Pripadnicima svih državno priznatih vjera i crkava osiguravala se vjerska služba a Židovima se nije branila. Pravoslavcima je u Jasenovcu vjersku službu vodila HPC.

Poslije rata poubijaše 28 njezinih svećenika, pa i Spiridona Mifku, zamjenika patrijarha Germogena. Mifka da je, otprilike "pomagao ustašama i sudjelovao u klanju Srba u Jasenovcu". Tipično antifašistički;gdje je god neki pop, tu je fašizam. Umjesto da se Mifkina nazočnost prizna dokazom da nije bilo namjernih masovnih zločina, oni su ga jednostavno proglasili zločincem i - objesili.



Neki časni a nepoznati svjedoci

U taboru je bio ustrojen bogat športski i umjetnički život. Osobno sam prepoznao (pok.) gospodina Milu Đurđevića, odlična svirača, Ciganina, koji je u Jasenovcu, osobito od Nijemaca, što su onamo dolazili na koncerte, zaradio najviše u životu.

Dva mu sina, Đuro i Pero, svirahu u "Prosvjetnoj bojni", a kasnije u Zagrebačkoj filharmoniji i Simfonijskom orkestru RTZ. Pero mi je pričao da mu je 60-ih prišao jedan liječnik i razdragano viknuo: "Gospon Đorđević, kaj se vi mene ne sjećate? Pa mi smo skup' bili u Ustašama". Koncem rata je, naime, i "Prosvjetna bojna' dobila iste - ustaške odore.

Upoznao sam i sjajna svjetskoga gospodina, (pok.) dr. iuris Zvonka Cebala, predratna komunista iz Brčkog, čije je ime na skoro svim zapisnicima o pregovorima partizana s Hrvatima za razmjenu zatočenika. Formalno i sam zatočenik, Cebalo je imao atomobil s vozačem i putovao cijelom NDH. Pričao sam da ga je više puta s toga prozvao "Hrvatski narod" a onda su vlasti, za kaznu, upravnika Lepoglave (gdje je također bio neko vrijeme) poslali na istočnu bojišnicu, gdje je i poginuo. Cebalo je nastavio pregovarati i - trgovati. Nikada nije spomenuo nijedan incident u Jasenovcu.

Pročitavši moju knjigu "Jasenovac/Brojke", obratio mi se i g. Šoštarić, pripadnik USAOH-a, doveden s druzima listopada 1944. u Jasenovac, samo pri dolasku dobrano izudaran, posve slobodan u kretanju Taborom, vidio sve što se dogodilo, kaže da je u tih šest mjeseci (za koje se tvrdi da su najgora razdoblja), ondje život izgubilo (ne računajući žrtve 'savezničkog' bombardiranja) ne više od 30 (trideset) ljudi.

Predratni komunist, liječnik, kasnije radio za Udbu, otac moga prijatelja, proveo je tri godine u Jasenovcu, imajući spoznaje o svemu. Sinu je govorio da bi u 6 mjeseci jednom stigao nekakav vagon s nepoznatim ljudima, koji bi prespavali i otišli dalje, pa se poslije pričalo da su ih ustaše sigurno ubili. Videći dokumente koji svjedoče da su mu u samo 2 mjeseca čak pet puta popravljali zube (dok se vojsci uglavnom vadilo), sin mu je rekao: "Pa ti si u Jasenovac išao popraviti zube".

Mati je moga kartaškoga druga, s 15 godina, kao komunistica, bila osuđena tri mjeseca raditi kod jedne seljačke obitelji, a samo prespavati u Taboru. Poslije ju otpratiše kući.

Poglavnik je govorio da Jasenovac nije bio odmaralište, ali ni mučilište. Novine su rado pisale o zatočenim neprijateljima. "Njihov je rad bio politika, a sada je njihova politika - rad".

Pozor! Ovo nije izvedba dojmova putem malobrojnih lažnih svjedoka! Ovo su svjedoci visokokvalificirani na svaki način; školom i političkim iskustvom; staloženošću i nezainteresiranošću u trenutku svjedočenja. Oni su svjedoci visokokvalificirani na svaki način; školom i političkim iskustvom; staloženošću i nezainteresiranošću u trenutku svjedočenja. Oni s druge; antifašističke strane; ljudi neskloni NDH i svakako njene žrtve.



Kako se kalila laž

"U ratu je istina toliko dragocjena, da ju treba čuvati straža laži", izjavio je jedan od glavnih huškača na 2. sv. rat, Winston Spencer Churchill. Treba poznavati antifašističku ratnu promidžbu i njihovu svijest o potrebi da se nad Hrvatima, Nijemcima i Japancima, a ponegdje i Mađarima počini genocid. Američki su filmovi i publikacije Japance proglasili nižom vrstom; životinjama, a to su radili i Sovjeti, posebno njihovi Židovi (Staljin je Ilju Ernburga morao zaustaviti zbog njegove krvoločnosti) protiv Nijemaca te cijela antifašistička masa Kraljevine Jugoslavije protiv Hrvata.

Kako se laž utvrđuje kao istina, ilustrirajmo neutralno! O američkome imanju atomske bombe jugoslavenska je javnost obaviještena tek sredinom 1947. godine; dvije godine nakon njezine uporabe. Do tada se tvrdilo da je Japan kapitulirao zbog SSSR-ove objave rata, kolovoza 1945. Dakle; "naš komunist je moćan", a ne "kapitalisti imaju strašno oružje". Kasnije nitko nikoga nije prozivao za laž !!!

Od vremena kada se za upite o antifašističkim lažima glavu gubilo, valjalo je prijeći u doba čvrste ali mirnodobske Jugoslavije, izgrađene genocidom nad Hrvatima, Nijemcima, Mađarima, Talijanima i muslimanima s područja NDH te Albancima, Makedoncima, Bugarima i Turcima iz drugih dijelova propale Jugoslavije. Ljude se valjalo nekako uvjeriti da je 'pax titoistica' barem najmanje zlo, koje nas je moglo ščepati.
Zato je trebalo napuhati hrvatske zločine.

U 'Jasenovac/Brojke' pokazao sam metodologiju uzajamne izgradnje uvjerljivosti kvantitativne i kvalitativne laži o žrtvama Jasenovca. Prvo se tijekom rata i kraćega poraća objavilo da je ubijenih bilo 500 000 - 1, 400 000. Lagalo se o istrjebi - masovnoj (prvenstveno Srba) te cijelih naroda (Židova i Cigana). Tome je odgovarala potreba da se Srbe, kao jugodržavotvorce, iz četnika prebaci u antifašiste i da se vlast centralizira. Milijuni na toj laži stekože povlastice!

Istina je bila drukčija; Srbi su u stotinama tisuća odlazili u Njemačku raditi za odličan novac (svakodnevni bijahu oglasi u srbijanskim novinama s općinskom zahvalom za novac šo ga radnici šiljahu u rodna mjesta, a u NDH je, uz mudru privolu vlasti, oko 250 000 Srba tako izbjeglo i novačenje za domobrane, i za partizane i za četnike). Uplašeni od najavljenoga antifašističkoga pokolja svih takvih, oni se prikazaše žrtvama.

Hrvatima se glave punilo lažima o milijunu poubijanih. Zbog pravne nesigurnosti i straha od antifašista, to se nije moglo provjeriti. Golema brojka pojačana tvrdnjom "pa ako je i pola milijuna strašno je".

Kako bi se uglailo laž o brojci, počelo se proizvoditi lažne svjedoke; baš kao onoga Kneževića iz 'Latinice'. Metoda je bila; 'to gore laže, to bolje'. Uzelo bi se kakvu histeričnu babu ili paranoičnoga antifašista, koji bi se uživjeli u svoju laž. Tu se mesarilo malu djecu, ljude jelo žive ili prije žive peklo, pa onda jelo, pilo krv; bilo iz bačve, bilo izravno iz vene... Tako su gluma tih lažnih svjedoka i hrvatski katolički osječaj za čovjekov, osobito dječji, život nadjačavali logičku kritiku, kojom se lažljivca razotkriva.

Sve su nelogičnosti nestajale skrivene iza one brojke od jednoga milijuna ubijenih. Logika jest; ako su Hrvati ubili milijun, nije isključeno da su pri tome pili ljudsku krv i jeli ljudsko meso. I obrnuto, narodu koji svoje protivnike jede ne treba ni dokazivati da ih je ubio 700 000 ili milijun. Tako je izmišljena masa žrtava izrodila uvjerljivost laži o izmišljenoj strašnosti postupka. Kada se počela rušiti brojka od 1 000 000, jer nitko nije dokazao ni njenu tisućinku nastavilo se vjerovati da je žrtava moralo biti strašno mnogo jer su Hrvati činili - tako strašna pojedinačna djela, pa i jeli ljude i pili im krv.

Sada je laž o sadističnosti pojedinačnih zločina održavala laž o visini ukupne brojke žrtava!

Na upit gdje su drugi svjedoci, antifašisti pronađoše prvu laž; svi su ubijeni.

Na upit gdje su ostatci 700 000 izmisliše dva izlaza; Piccillijeve peći (to je po uzoru na laži o krematorijima u Auschwitzu) i - u rijeku Savu. Činjenica je da su na ušću Save u Dunav komisijski vadili mnoštva lešina, ali tek u svibnju 1945., kada su antifašisti zauzeli Slavoniju i ondje poklali tisuće ljudi, iako je Beograd pod partizanima bio od listopada 1944. Piccillijeve su peći bile pokušaj krematorija za umrle tifusare i nisu mogle dnevno spaliti više od desetak ljudi. Radile su samo eksperimentalno mjesec-dva.

Ipak, hrvatski je narod ostao pod strašnim pritiskom kombinacije kvantitativne i kvalitativne laži koje se uzajamno nadopunjuju. Svaki pokušaj kritike naišao bi na nove histerične, dramske laži i - etiketu antisemitizma itsl.

Perverzna izopačenost Latinove i antifašističke logike

Oni javno rezoniraju; "mi jesmo poklali Hrvate, ali nismo krivi za pokolj, nego je krivac Pavelić, koji je Hrvatima govorio da ćemo ih poklati i onda utekao". Suludo! U stvari time priznaju da je Pavelić imao pravo; trebao je bježati jer antifašisti doista jesu planski klali. Tko je bježao dovoljno brzo ili tko se probio - ostao je živ. Mi - Hrvati možemo raspravljati o Pavelićevoj hrabrosti, taktici itsl., ali to da ubojice ekskulpaciju nalaze u činjenici da su žrtve bježale i da su znale da će ih poklati, to je moguće jedino u Mesić-Goldsteinovome feudu.

Najgori zločin u povijesti nad hrvatskim narodom počinio je antifašizam, on je ab initio zločinački jer je bio usmjeren tome da se genocidom nad Hrvatima stvori unitarna Jugoslavija predvođena državotvornim srpskim i slovenskim narodom.



Hrvatski list, 21. lipnja 2007.



25.10.2007. u 15:09 • 2 KomentaraPrint#

JA USTAŠA...I MOJ DIDA BIO!!!

Zablude o Ustašama



Zabluda broj 1; USTAŠE SU FAŠISTI, NACISTI, RASISTI-

USTAŠKI POKRET NASTAO JE 1929 GODINE KAO ODGOVOR NA NASILJE I TEROR KOJI SE VRŠIO NAD HRVATSKIM NARODOM ZA VRIJEME PRVE JUGOSLAVIJE (BILO JE ZABRANJENO HRVATSKO IME, HRVATSKE PJESME, HRVATSKI JEZIK U DRŽAVNIM INSTITUCIJAMA NALAZILO SE 90 %SRBA, HRVATSKA DJECA U ŠKOLAMA SU UČILA O “VELIKOME SRPSKOM NARODU” KOJI JE PRETEČA SVIH NARODA NA SVIJETU, ČAK GOVORILO DA JE SAM ISUS KRIST BIO SRBIN!!

HRVATI TO NISU MOGLI DOPUSTITI I USTAŠE SU DJELOVALE IZ INOZEMSTVA JER U JUGOSLAVIJI TO NIJE BILO MOGUĆE.IZVODILI SU RAZNE AKCIJE DA POTAKNU HRVATE NA USTANAK. TO IM NIJE USPIJEVALO JER JE JUGOSLAVIJA BILA PREJAKA.ZATO SU UZ POMOĆ VMRO-A IZVELI ATENTAT NA SRPSKOG KRALJA ALEKSANDRA.

U TOJ BORBI HUP SU PODRŽAVALI I TADAŠNJI KOMUNISTI KOJI SU TRAŽILI OD NARODA DA PODRŽI USTAŠE JER SU I SAMI BILI PROTIV KRALJEVINE.KASNIJE ĆE POSTATI S USTAŠAMA ZAKLETI NEPRIJATELJI.
DAKLE USTAŠKI POKRET NASTAO JE PRIJE NACIZMA I FAŠIZMA TE NEMA FAŠISTIČKE OSNOVE

1941-1945 GODINE SVJETOM HARA VELIKI RAT IZMEĐU DVIJE SILE NACISTIČKE I KOMUNISTIČKE,A.PAVELIĆ SE U TIM OKOLNOSTIMA DOVODI U SITUACIJU DA MORA IZABRATI STRANU.U TADAŠNJOJ NACISTIČKOJ NJEMAČKOJ I FAŠISTIČKOJ ITALIJI VIDI PRILIKU DA NAKON OSAM STOLJEĆA STVORI HRVATSKU DRŽAVU TE SE STAVLJA NA NJIHOVU STRANU,NI TAD POLITIKA USTAŠKA POLITIKA NIJE BILA RASISTIČKA,RASNI ZAKONI KOJI SU BILI NAMETNUTI NDH NISU SE ODNOSILI NA RASNE ODLIKE NARODA NEGO SU BILE NAMJENJENE VRAĆANJU HRVATSKOG NARODA SAMOG SEBI.

JASENOVAC NIJE BIO KONCENTRACIJSKI, VEĆ RADNI LOGOR, A VEĆINU ŽIDOVA IZ HRVATSKE SU ODVODILI U LOGORE U DRUGIM DRŽAVAMA. LJUDE KOJI SU UBIJENI U JASENOVCU (ČIJI JE BROJ PREUVELIČAN) SU UBIJALI NIJEMCI, A NE HRVATI.USTAŠE SU BILI POŠTENI HRVATSKI DOMOLJUBI, NIJE IH ZANIMAO HITLER, ZANIMALA IH JE HRVATSKA.U TO VRIJEME VEĆINA NJIH NIJE NIŠTA ZNALA O NACIZMU I FAŠIZMU. BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC JE SPAŠAVAO ŽIDOVE, I ZATO JE HITLER OD PAVELIĆA TRAŽIO NJEGOVU GLAVU, ALI PAVELIĆ GA NIJE DAO! PRIPADNICI USTAŠKOG POKRETA ODREKLI SU SE NACIZMA U SVOM DJELOVANJU NAKON 45 NJIHOV CILJ BILA JE DEMOKRACIJA NA PODRUČJU NDH.

ZABLUDA BROJ 2; PAVELIĆ JE PRODAO DALMACIJU I ISTRU;

OVA TEORIJA JAKO JE LABAVA I SLUŽI KOMUNISTIMA KAD NEMAJU VIŠE ŠTO ZA REĆI

ISTRA JE TALIJANIMA PRIPALA RAPALSKIM UGOVOROM KRAJEM 1. SVJETSKOG RATA KAO I ZADAR PREMA TOME PAVELIĆ JU NIJE PRODAO NITI PREDAO.KADA JE ITALIJA KAPITULIRALA, PAVELIĆ JE PRIPOJIO SVE HRVATSKE TERITORIJE NDH, EVO I DOKAZA;


Zabluda redni broj (2) "DOKAZ":

GODINA V. – BROJ 829 GLASILO HRVATSKOG USTAŠKOG POKRETA ZAGREB, ČETVRTAK 9. RUJNA 1943.

POGLAVNIK PROGLASIO cjelokupnost hrvatskih zemalja

Poglavnik je izdao zapovied hrvatskim oružanim snagama, da skupa sa savezničkom njemačkom vojskom oslobode hrvatske zemlje na Jadranu Velika Njemačka priznala je Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu Hrvati, u ovome času ujedinimo se svi imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskoga naroda te svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku
Zagreb 9. rujna 1943.

DANAS U JEDAN SAT POSLIJE POLA NOĆI POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE UPUTIO JE OSOBNO PREKO DRŽAVNE KRUGOVALNE POSTAJE U ZAGREBU OVAJ POVIESTNI PROGLAS HRVATSKOM NARODU:

Hrvatski narode!

Hinbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je veliki dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske.
Kroz dvie i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpili su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje.
Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora.
Velika njemačka izjavila mi je večeras, DA PRIZNAJE NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ GRANICE, U KOJIMA SU UKLJUČENE ODCIEPLJENE HRVATSKE ZEMLJE NA JADRANU.

Hrvatski narode!

U ovom poviestnom času okupimo se svi pod jednog čovjeka oko svojih oružanih snaga koje će u zajednici sa savezničkim njemačkim oružanim snagama osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu.
U ovom času ljubavi prema Domovini i prema nesretnoj braći, koju ćemo osloboditi i prigrliti, ujedinimo se svi imajuči na umu samo sreću i slobodu hrvatskog naroda te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Hrvatskim oružanim snagama izdao sam zapovied, da izvrše svoju hrvatsku i vojničku dužnost.

Hrvati!

Poduprite svi hrvatsku vojsku u izvršavanju te njezine poviestne dužnosti.
Hrvati Primorja i Dalmacije, koji ste napustili svoje domove radi talijanskih nasilja na vama izvršenih, pridružite se hrvatskim oružanim snagama, da vam domovi budu opet vaši!
Od današnjeg dana sloboda i nezavisnost Hrvatske nije više ničim ograničena!

Hrvatskoj se vraća njeno more

POGLAVNIKOVA DNEVNA ZAPOVIED HRVATSKIM ORUŽANIM SNAGAMA: »ZAPADA VAS ČAST I DUŽNOST DA OSLOBODITE ODCIEPLJENE HRVATSKE ZEMLJE I DA RAZVIJETE SLAVNU HRVATSKU ZASTAVU NA JADRANU«
ZAGREB, 9 rujna. Noćas poslje Poglavnikove proklamacije hrvatskome narodu, ministar i zapoviednik oružanih snaga general Navratil pročitao je na Hrvatskoj državnoj krugvalnoj postaji ovu Poglavnikovu dnevnu zapovied:

HRVATI VOJNICI!
DOMOBRANI, USTAŠE, ZRAKOPLOVCI I MORNARI!
Postupak Italije razriešio je hrvatsku državu svih nametnutih obaveza, koje su sputavale razvoj Nezavisne Države Hrvatske, a napose razvoj hrvatskih oružanih snaga.

Uslied toga Nezavisna Država Hrvatska ima dužnost i pravo, da s oružjem u ruci zauzme i brani one hrvatske zemlje, koje su joj bile oduzete.
HRVATSKI VOJNICI!

Pod vodstvom vašeg zapoviedničtva zapada vas čast i dužnost, da u najvećoj stezi i sa poviestnim junačtvom hrvatskih vojnika oslobodite odciepljene hrvatske zemlje i da razvijete slavnu hrvatsku zastavu na Jadranu, pod kojom će na našem moru svanuti sretniji dani hrvatskome narodu. U tom podhvatu pomoći će vas bratski oružane snage savezničke Njemačke.

HRVATSKI VOJNICI!

U ovom poviestnom času siguran sam, da ćete izvršiti svoju vojničku i hrvatsku dužnost, a time će biti izpunjena i vaša najvručija želja, da povratite svojoj domovini i svome narodu ono, što nam je bilo oduzeto i za čim je krvarilo vaše srdce.

HRVATSKI VOJNICI, HRVATSKI MORNARI!
Došao je davno žudjeni i težkim mukama očekivani čas, Hrvatskoj se vraća njezino more! Vi ćete ga braniti!

ŽIVILE HRVATSKE ORUŽANE SNAGE!
ŽIVILA CIELOKUPNA NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA!

POGLAVNIK
ANTE PAVELIĆ

Izvor: Hrvatski Narod broj: 829 godina 1943


TERITORIJ DALMACIJE KOJU JE PAVELIĆ USTUPIO TALIJANIMA RIMSKIM UGOVORIMA 41 NEMOŽE SE SVRSTATI KAO PRODAJA JER PAVELIĆ ZA NJU NIJE DOBIO NIKAKVA NOVCA,BILA JE TO UCJENA OD STRANE ITALIJE KOJU JE PAVELIĆ POKUŠAO IZBJEĆI TRAŽEĆI INTERVENCIJU OD NJEMACA ALI SU ONI TO ODBILI NE ŽELJEĆI DOĆI U SUKOB S TALIJANIMA,U TIM OKOLNOSTIMA NDH NIJE IMALA ORGANIZIRANU VOJSKU KOJOM BI SE SUPROSTAVILA ITALIJI TE JE A.P UZ VELIKU GORČINU MORAO PRISTATI NA TU OTIMAČINU(LUD JE SVATKO TKO MISLI DA BI HRVAT KOJI JE CJELI ŽIVOT ULOŽIO U BORBU ZA DOMOVINU DRAGOVOLJNO PRISTAO NA TO).POZNATO JE DA JE PAVELIĆ LJUTITO IZJAVIO NAKON RIMSKIH UGOVORA,KAD RIJEŠIMO SA SRBIMA RIJEŠIT ĆEMO MI I SA NJIMA-MISLEĆI NA TALIJANE,NJEGOV USPJEH BIO JE ŠTO JE USPIO SAČUVATI DUBROVNIK I VELIK BROJ HRVATSKIH OTOKA U SASTAVU NDH U TIM OKOLNOSTIMA.
1943 ITALIJA JE KAPITULIRALA I TERITORIJI DALMACIJE OPET JE PRIPAO NDH,ŠTO POBIJA TEZU U KOJOJ BI HRVATSKA BILA BEZ DALMACIJE DA JE DOBILA RAT.



ZABLUDA BROJ 3; USTAŠE SU ZLOČINCI;

OVA ILUZIJA KAO I PRETHODNE DVIJE UREZIVALA SE NARODU U GLAVU KROZ 50 GODINA KOMUNIZMA,A POKUŠAVA SE I DALJE.
ČINJENICA JE DA JE U USTAŠAMA BILO ZLOČINACA I ZLOČINA, NEMA TOG RATA U KOJIMA IH NEMA,ALI STVORILA SE VIZIJA DA SU SVI TAKVI.
PA EVO NEKIH ČINJENICA KOJE TO OPOVRGAVAJU
NEDAVNO JE MAKNUT SPOMENIK JURI FRANCETIĆU JER JE NAVODNO USTAŠKI ZLOČINAC ŠTO SU TVRDILI RAZNI LJUDI U RAZNIM EMISIJAMA I NOVINAMA ,MEĐUTIM NITKO NIJE ZNAO NAVESTI NITI JEDAN ZLOČIN KOJI JE FRANCETIĆ SA SVOJOM CRNOM LEGIJOM UČINIO,
NAIME MALO JE POZNATO DA JE JURE FRANCETIĆ KOJEG SE NAVODI KAO VELIKOG NEPRIJATELJA SVEGA SRPSKOGA POSVOJIO SRPSKOG DJEČAKA PO IMENU SRETO GARDEŠIĆ KOJEG JE PRONAŠAO U BOSNI U JEDNOM SRPSKOM SELU,SELO SU NAPALI I SPALILI MUSLIMANI KAO OSVETU ZA NETOM UČINJENI ZLOČIN NAD MUSLIMANSKIM SELOM.FRANCETIĆ JE BIO POSLAN DA IZVIDI SITUACIJU U SELU JE NAŠAO SAMO MALOG DJEČAKA ČIJA JE MAJKA SA OSTALIM SUSELJANIMA POBJEGLA U ŠUMU.DJEČAKA JE UZEO I ODVEO SVOJOJ ŽENI U ZAGREB GDJE JE ON ZAVRŠIO ŠKOLU,NAKON FRANCETIĆEVE SMRTI SRETO JE OSTAO ŽIVJET S NJEGOVOM ŽENOM,50 IH GODINA VRATIO SE U BOSNU I PRONAŠAO MAJKU,A ZA FRANCETIĆA JE IZJAVIO DA ĆE MU OSTATI ZAHVALAN DO KRAJA ŽIVOTA.
SLIČNU PRIČU
NAVODI I JEDNA ŽENA IZ SRPSKOG SELA PODNO KOZARE KAD JE TIM SELOM PROLAZILA CRNA LEGIJA MJEŠTANI SU U STRAHU STAJALI I GLEDALI,FRANCETIĆ JE UZEO JEDNO DJETE U RUKE NASMIJAO SE I REKAO NE BOJ SE JANJE NEĆU JA TEBI NIŠTA.
KROZ USTAŠE SU PROŠLI DESECI TISUĆA HRVATSKIH SINOVA,DA SU SVI BILI KRVNICI I ZLOČINCI U HRVATSKOJ I BIH NE BI OSTAO NITI JEDAN SRBIN.


PARTIZANI SU BILI PRAVI ZLOČINCI, IZDAJNICI HRVATSKOGA NARODA, KRVNICI I UBOJICE.UBILI SU VIŠE HRVATA NEGO IJEDNA VOJSKA, IJEDAN NAROD U CJELOKUPNOJ HRVATSKOJ POVIJESTI.ČETNICI SU PRED KRAJ RATA OBRIJALI BRADE I OPRALI SE NAKON 5 GODINA KLANJA I PARTIZANI SU IH SVE PRIMILI U SVOJE REDOVE. MALO JE POZNATO DA JE JEDAN (BILO JE MNOGO TAKVIH PRIMJERA) MLADIĆ HTIO MEĐU PARTIZANE NE ZNAJUĆI TKO SU ONI, I PITAO JE ZAPOVJEDNIKA SMIJE LI IM SE PRIDRUŽITI.ZAPOVJEDNIK GA JE PITAO KAKO SE ZOVE, A OVAJ JE REKAO “IVAN”.TADA JE ZAPOVJEDNIK REKAO: “NE MOŽEŠ NAM SE PRIDRUŽITI.MOGAO BI DA SE ZOVEŠ JOVAN, ALI NIKAKO IVAN”


TITO JE BIO OBIČNI NEOBRAZOVANI KOLJAČ, NJEGOVA VOJSKA JE POBILA OKO 500 SVEĆENIKA I TKO ZNA KOLIKO REDOVNIKA I ČASNIH SESTARA



ZABLUDA BROJ 4; USTAŠE SU SURAĐIVALE SA ČETNICIMA

I OVU SU TEZU NAVODILI NEKI STARI PARTIZANI KAO ČINJENICU TVRDEĆI DA IMAJU DOKAZE ALI NA UPIT GDIJE SU IM TI DOKAZI OSTALI SU ZATVORENIH USTA,

ČINJENICA JE DA SU TALIJANI PRUŽALI ZAŠTITU ČETNICIMA I DOVODILI IH U DALMACIJU I ISTRU DA BI SE BORILI S PARTIZANIMA,ALI USTAŠE SU S ČETNICIMA BILI ZAKLETI NEPRIJATELJI, U PRILOG TOME IDE BITKA ZA LJEVČE POLJE POKRAJ BANJA LUKE GDJE SU ČETNICI PRETRPILI NAJVEĆI PORAZ U DRUGOM SVJETSKOM RATU-JEDAN ČETNIK JE KASNIJE U INOZEMSTVU NAPISAO KNJIGU NAZVAVŠI JE BOSANSKA GOLGOTA U KOJOJ TU BITKU OPISUJE KAO NAJVEĆU ČETNIČKU TRAGEDIJU,ISTO TAKO CRNA LEGIJA JE BILA OSNOVANA UPRAVO ZA BORBU S ČETNICIMA KOJI SU PREŠLI DRINU I KLALI I UBIJALI SVE ŠTO JE HRVATSKO,TE IH JE U SVOM PRVOM POHODU TRIJUMFALNO PORAZILA I PROTJERALA PREKO DRINE.


ZABLUDA BROJ 5 - USTAŠKA IDEOLOGIJA PROMIČE MRŽNJU I NETOLERANCIJU TE SE KRŠI S NAUCIMA KATOLIČKE VJERE.

TIPIČNA TEZA ONIH KOJI U BOGA NIKAD NISU VJEROVALI.
USTAŠTVO NITI ŠIRI MRŽNJU NITI NETOLERANCIJU VEĆ USTRAJE U BORBI ZA HRVATSKU SLOBODU POD SVAKU CJENU. TE NEĆE DOZVOLITI NIKOME DA DESTRUKTIVNO DJELUJE NA HRVATSKU KULTURU I HRVATSKI NAROD.
HRVATI NIKADA NISU VODILI OSVAJAČKI RAT.A NAŠE JE PRAVO DA BRANIMO SVETO HRVATSKO TLO OD SVIH NAJEZDA I ULJEZA.

USTAŠE NISU VJEROVALE U FAŠIZAM I NACIZAM.PAVELIĆ JE, NAKON ŠTO JE OSTVARIO TISUĆLJETNI HRVATSKI SAN, SLOBODNU HRVATSKU DRŽAVU SA SVIM SVOJIM POVIJESNIM I ETNIČKIM GRANICAMA, ODLUČIO DA SE PRIDRUŽI SAVEZNICIMA. NJEGOVI MINISTRI I PREGOVARAČI SU BILI VRBOVANI OD STRANE PARTIZANA I UNIŠTILI SU PREGOVORE JER SU PARTIZANI HTJELI VLAST NAD DRŽAVOM.OSUĐENI SU ZA VELEIZDAJU I POGUBLJENI.


HRVATI, MORATE SHVATITI DA ONO ŠTO DANAS GOVORE PROTIV NDH I USTAŠKOG POKRETA UOPĆE NIJE ISTINA. U VRHU NDH I USTAŠKOG POKRETA BILO JE OKO 20 ŽIDOVA, BILO JE PRAVOSLAVACA TJ. SRBA, 40% USTAŠKIH VOJNIKA JE BILO MUSLIMANSKE VJEROISPOVIJESTI.


OVAJ TEKST JE SLOŽEN OD MNOGIH MANJIH TEKSTOVA, OD MOJIH SAZNANJA I POVIJESNIH ČINJENICA.

POŠALJITE OVAJ TEKST ONIMA KOJI NE ZNAJU TKO SU USTAŠE, MOŽDA PROMIJENE MIŠLJENJE!


JA NEĆU TRPJETI DA MOJE I VAŠE PRETKE SMATRAJU ZLOČINCIMA, MORAMO OSVJETLATI OBRAZ HRABRIM BORCIMA ZA HRVATSKU DRŽAVU; USTAŠAMA I DOMOBRANIMA!





BOG I HRVATI!

ZA DOM SPREMNI!

P.S. ovo je jedina i prava istina!!!!












25.10.2007. u 14:47 • 10 KomentaraPrint#

petak, 12.01.2007.

POČETAK ILI KRAJ???

Dragi moji!!!!
Imam pitanje za vas....BITI ili NE BITI.....HRVAT????
Ljudi moji gdje smo zastali?
čemu nelagoda, čemu stid, čemu sve?
Sramimo se bit ono što jesmo....HRVATI!!!
Zašto, kažite mi ako nisam u pravu, ali svi se izmotavamo!
Danas jesam, sutra nisam....kad pobjedimo u nečem, onda smo svi HRVATI?
Kad dodju neke zabrane, ,EU sranja itd. onda nitko nije HRVAT?
Jesmo li zaboravili ljude koji su sve dali da se mi možemo kurčit?
da možemo biti "face"...kakvi smo mi to ljudi?
prvog susjeda zaboravljamo s onim danom na koji je dao život za NAS....za HRVATSKU!!!
Jsmo li stvarno šaka jada...ili smo pak ljudi?
OPET ĆU CITIRAT "SVEVIŠNJEG"

Odakle si i s koje fronte stižeš,
hej RATNIČE umurnog koraka?
Odavno se ovdje boj ne bije, zašto kao DUH ovuda lutaš?

JA SAM DUŠA HRVATSKIH RATNIKA!!!
DOMOVINU TRAŽIM I STIJEG ŠTO SE VIJE,
I MOJOM JE KRVLJU ONA NATOPLJENA, A DUŠA NEMA MIRA....TRAŽI JE!!!!

Pa ovo je zemlja tvoja...zar ne vidiš ti?
DOMOVINA koju smo svi snili!!!
Za njenu slobodu život svoj si dao,
i tisućljetni san je stvarnost postao!!!

NE POZNAM JU TAKVU...I TUŽNA MI SE ČINI!!!
U SNOVIMA JE MOJIM PONOSNA I LJEPA!!!
A GDJE SU JOJ JUNACI I SINOVI VRLI?
A GDJE VREDNOTE ZA KOJE SMO MRLI????

SVE BIH DAO DA JE VIDIM...PONOSNU I LJEPU KO U SNOVIMA!!!!
SVE BIH DAO DA JE VIDIM...I OPET BIH SPREMAN STAO...SVOJ BIH ŽIVOT DAO!!!

Da li samo živimo za danas....ili nas ipak neka povijest obavezuje?
Hoće li nam djeca živit u ne znanju...ne znajući šta i kako je bilo?
Hoćemo li i mi zaboravit yugoslaviu....AKO JE TAKO....TO JE KAO DA NISMO NITI BILI NA OVOME SVIJETU!!!

POČETAK ILI KRAJ???



12.01.2007. u 17:24 • 12 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.01.2007.

ZAMISLI SE ČOVJEČE NAD SOBOM!!!

Zašto čovjek koji na izgled ima sve...mora tražit više.
Dali smo ipak bolesnici ili samo zavidni...ili pak bolujemo od bolesti...sve meni, drgima ništa?
Tko nas je tako odgojio?
citiram najvećeg velikana medju nama, makar vi mislili da je to samo fraza!!!
MARKO PERKOVIĆ THOMPSON!!!

Na početku stvorio je svijetlo!
I čovjeka da mu bude slika!
Evo ti pa vladaj zemljom pravednom!!!

prvo vrijeme čovijek bijaše dobar,
Biješe slika i prilika BOGA!
Sve dok nije htio puno više!

Na svog brata digao je ruku,
otimao zemlju, latio se mača!!!
prevario svoga OCA i zagazio u grijeh!!!

I od tada čovjek vara BOGA!
Na sve strane ratovi i droga!
Kao da je ZEMLJA izgubljeni SVIJET?

Svadjaju se narodi i rase!!!
I proroci lažni zaludjuju mase!
Dijeca, vijera, tijelo, prodaje se sve!!!

Nekad čovjek biješe samo lovac!
A sad bližnjeg ubija za novac!
Napada i krade, i svijetom sije strah!

Tvoje riječi izvrnuli BOŽE!
Ko da s vragom žive ispod kože?
Ne znaju za milost, ni za kajanje!
A ja neću živjet u tom grijehu!
Neću takav put za našu dijecu!

Dali smo stvarno izgubili sve vrijednosti, jesmo li uistinu samo bolesna skupina?
Zašto zavidimo, zašto smo oholi, zašto nam ništa nije sveto?
Dali smo uistinu ovdje samo zbog sebe?
TKO SMO MI UOPĆE?





11.01.2007. u 19:23 • 5 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< listopad, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Listopad 2007 (4)
Siječanj 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

HVALJEN ISUS HRVATICE I HRVATI.

Za vas piše. BERNARD BABIĆ


"Pravi Hrvati"
Kada su Hrvati dosli u danasnju domovinu, bili su malo pleme ili skup plemena.Mi, danasnji Hrvati vise nemamo veze s njima, barem ne krvno, ali imamo duse tih drevnih Hrvata.Danas prosjecan Hrvat (posebno Dalmatinci, Bosanci i Hercegovci) u sebi ima najvise starosjedilacke krvi koja je naslijedjena od naroda iz sjeverne europe za vrijeme posljednjeg maksimuma ledenog doba, koju su pokupili Iliri, Kelti i Romani na ovim prostorima i koje su tada naslijedili Hrvati.Imamo nesto slavenske krvi koju smo naslijedili od brojnih slavenskih plemena koja su Hrvatima dala i svoj jezik jer se Hrvati sa perzijskim jezikom nisu mogli snaci medju svim tim plemenima.Imamo i germanske tj. gotske krvi, kako tko. danas nitko zapravo ne moze reci da je Hrvat genetski...Hrvat moze biti svatko tko se tako osjeca i kome su se djedovi, pradjedovi i pra-pradjedovi smatrali Hrvatima i tko nosi hrvatsko prezime.




























Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
birtija

Image Hosted by ImageShack.us

undercover@net.hr

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us